Dogodilo se da bi se dogodila ljepota, dogodilo se da bi se dogodila beskonaćnost u konaćnosti trenutka, dogodilo se da bih osjetila bezvrijednost vrijednosti u koje sam vjerovala. Bila sam žigosana grijehom, postala sam izgnanica iz okrilja znanja, vjerovanja i ljubavi, osjećala sam se kao junakinja iz davno pročitanog romana, ćutila sam kako nevidljive ruke virtualne porote urezuju slovo srama u moje rodoslovlje. Crveno A je zaiskrilo bolom, jecalo osudom ispisanom mržnjom nevidljive moćnice trenutka. Teslina rečenica: Sunce je prošlost, Zemlja je sadašnjost, Mjesec je budućnost, se pretakala u misaonu sliku uskovitlane sudbine.
U čudoriječju tišine začuh šapat boginje lova i čuvarice Lunina hrama. Skarletno slovo nije znakovlje prevare ljepote, ono je simbol bezvremenog beskraja. Aleph ucratan u ime prvog čovjeka, znamen prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nad pustinjom je lebdio oblak pun svjetlosti pretočene u suze radosnice.
Rađao se život, vladao je mir pun sunčanog nemira, pun Artemidine moći, pun mjesečeva sjaja i zagrljaja neba. Poludjela lađa je jecala tišinom utrobe, rebro izronjeno iz lazurnih dubina sna izrasta u obličje žene. Samotnost prvog zagrljaja izroni zlatnu hostiju i stvori ljubav. Čovjek je mjera svih stvari, vjetar je kovitlao sudbinu i odnosio je na Elizejska polja vječnosti. Probudih se pod razgranatom krošnjom spoznaje, pod mirisima procvjetalog gloga oćutih snagu aurona i vrtloženje kristalnog vretena. Ti si ležao pored mene i promatrao plod istine u padu. Ovo je naš dom, rekao si pokazujući mi zmiju u odlasku.
Bili smo u žuđenom Empireju, rekoh tužnim glasom. Ljubav nas je vratila u stvarnost, šapnuo si ljubeći žig vječnosti na mojim grudima. Sanjala sam legendarni dodir prstiju, rekoh, dok se geometrija nastajanja svijeta vrtložila pred oknima srca. Darovah ti djelić sebe. Smiješio si se skidajući blješteći pentagram sa oltara života. Na tvom dlanu zasja zvijezda svanuća. Ovo je znamen iskona iz kojeg smo stvoreni. Zvijezda je rasla, širila se u prostornost biverzuma. Vrijeme je zatitralo ritmom tankoćutne sonate budeći mjesec na nutarnjem nebu. Podmorje nutrine se uskovitlalo mjenama. Plima iznese školjku iz dubina i prosu biserje na stazu koja je nestajala u beskraju. Pružio si mi ruku i poveo me na najsretnije putovanje života. Oćutih nagomilavanje želja, iskrenje žudnji, bljesak čežnji.
Artemidin oblak, na nebu ucrtano znakovlje početka beskraja je kišilo poezijom suza, pretvarajući pustinju iz koje se dignuo prvi čovjek u oazu mira i spokoja. Na obzoru jutrenja se zrcalila duga. Poželjeh dotaknuti njen kraj. Zaustavio si me zatvarajući krug čovjeku dohvatljivih mogućnosti u sferu istine. Ljubav se širila panoramom tog trena buđenja i omatala nas strunama svevremena. U perivoju duše, moja do tog trena omamljena čulnost, zatitra laticama tek procvale ruže. San nije đavolje čudovište, on je lumin življenog života, začuh glas istine u krošnji spoznaje. Naslonih glavu na tvoje rame i utonuh ponovo u divne privide. Život je uistinu san, šapno si ljubeći skarletno slovo na mojim grudima.
Skarletno slovo,
ruža cvjeta u vrtu
svjetlom početka.
