I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar noćnik / Gotička soba)
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekog ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika,rekbi noćobdije, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu piščeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.
Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje zlokobnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.
Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudnji, a zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u kolijevci srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti. A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastoj slutnji oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam rascjepljenost duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje noćne tišine.
Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav i pita me, gdje ti je duša? Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj kolijevci snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u zagrljaj tvog umijeća življenja.
