Darujem ti moju sreću srećo moja. Jecala sam tišinom, tihovala molitvom, vrištala bezglasjem želje. Oči umiru zadnje, šaputala mi je sudbina. Uranjala sam u dubinu tvog pogleda. Postajala sam leptirica zarobljena u jantaru vječnosti prisiljavajući te da živiš zagrljaj duše i materije, da ne odustaneš od nadanja, da uzdigneš Nikin stijeg i vjeruješ u pobjedu. Krala sam suze sa tvoga lica i pretakala ih u mjesečev sjaj koji nas je sjedinjavao sa eonima postojanja u vremenu.
Bila sam beskućnik, pustolov pred vratima sna, silueta stvarnosti na oltaru katedrale u kojoj sam primila sakrament vjerovanja i naslućivala spas. Ne odustaj dragane, molila sam te čežnjom uzdrhtalog srca. Tražila sam utočište u zavjetrini nadanja zaobilazeći zgariše na kojem se gomilao pepeo prohujale sreće. Promatrala sam prolaznike i u svakoj sjenci vidjela tvoj lik. Bio si prisutan u prostor- vremenu, bio si ljubav koju sam oblikovala proporcijama tvoga tijela i zlatnim sjajem tvoga pogleda. Ćutila sam tvoje nemire u beskrajnosti oslikanih prostora na platnu slikarevih nadahnuća, susretala sam te na dokovima žudnji, na palubama brodova koji su čekali ugasnuće vjetra sa orkanskih visova i krštenje porinuća u ocean snova.
Ti si me, nestvarno stvaran u nadanjima, branio od utapljanja u žalovanje za nećim što je još uvijek tinjalo spasenjem. Nježnošću tvojih bolnih uzdaha si me vraćao na ognjište života da održavam vatru lijepih uspomena. A onda je duga tamna noć zaokružila krug krugova i na obzorju mladog dana zasjaše srcem ispisane riječi. Moji nemiri su se utopili u tvome pogledu. Čuvarica Lunina hrama je tkivo privida pretvorila u stvarnost novoga jutrenja. U prelamanju svjetlosti nutrine iskri kaleidoskop žudnji i pretače se u kalež vječnosti. Sjećanja titraju purpurom svitanja i na horizontu buđenja zrcale boje ljubavi.
U krošnji bijelog gloga čujem tihovanje vremena i ćutim mirise proljeća. Latice baršunaste prošlosti tkaju tepih kojim koračam ka ekvinociju ljepote. U dubini tvog pogleda iskre strune romanse o noći punog mjeseca u kojoj zatvorismo mjene u plimu osjećanja. Volim te čarolijo stvarnosti, ti nevidljiva sjeno moje budnosti. Iza zrcala svjesti, u onom dubokom Nietzscheanskom jastvu je ostao onaj drugi dio mene, ostala je ona koja se nije usudila zakoračiti u san.
U ciboriju života iskri sveta krv, slijeva se u ponornice koje romorom ljubavnog čudoriječja pišu poeziju drevnih oceana. Ti si znamen postojanja, smaragdna oaza u pustinji svakodnevice, izvorište harmonije u kugli vremena, ouroboros vječnosti. Dodirujem tvoje dlanove i osjećam zagrljaj duše i materije, ćutim kako postajemo znak beskonačnosti, dragi kamen, alem ovog trena sreće. Ogledam se u tvojim očima i vidim onu sebe koja se, iza zrcala stvarnosti, skrivala u nedosanjanom snu. Na obzoru mladoga dana se grle san i java. Ocean snova se budi, zlatna hostija sveti ovo jutrenje i daruje nam otajsvo uskrsnuća.
