Na rondou želja, na raskrižju privida, na karuselu žudnji, na mostu ka vječnosti, u osmijehu dolazećeg jutra i suzi rastvarajućeg neba spoznah tajnu tvoje sanjivosti i uronih u čudoriječje tvoje budnosti. Zadržao si me na dlanu tvog vremena i odjenuo snagom tvoje srčanosti, žarom tvoje plamteće uzlaznosti ka vrhuncu žuđenih zagrljaja, ka Nikinom stijegu pobjede nad grizodušjem. U ovoj spiralnoj igri uzlijetanja ka suncu vodiš me Dedalovim labirintom da preživim tminu koridora straha koji se ispreleću i zatvaraju puteve ka središtu bića. Daruješ mi zlaćanu nit kojom slijedim metafiziku tvoga uma i provlačim se tišinom prostornosti koja me je dugo, predugo odvajala od vremena. Oćutih izrastanje quinte esencije na izvorištu srcozorja u središtu labirinta. Čega sam se bojala? Minotaurus je ostao uspavan u legendi, nisi mu dozvolio da se probudi u našoj priči. Prosuo si biserje i izgradio Jakvljeve ljestve kojima si me proveo kroz Danteove krugove i darovao mi Empirejsku ružu vječne ljubavi. Pokazao si mi bojno polje na kojem su ratovi davno završili. Ratnici tmine su pokopani, ostali su smo grobovi na kojima niću pupoljci kraljice cvijeća kao sjećanje na vihore s kojima sam se borila. Osjećam te u lahoru koji skida suze sa obraza i pretače ih u pehar iz kojeg ispijamo opojno vino sa Dionizijevih bakanalija. Stojimo na žalu života i gradimo kule od pjeska u kojima žive oni Mi iz vremena viteških udvaranja. Stavljaš me na Veronski balkon i uvlačiš me u ljubavne dijaloge. Na dlan ti slijeće ptica pjevica, slavuj koji objavljuje strast naših noći. Volim tvoje ludosti u kojima pronalazim osmijehe tvojih praotaca. Vidim ih kako sjede uz oganj vatre rodoslovlja. Pucketanje vatre se iskri u njihovom očima kao zvjezde na beskrajnom nebu, a noćne leptirice im donose znakovlje ljubavi o kojoj puna srca pričaju. Ćutim, ljubav je lebdjela u zraku i titranjem nebeskog vretena uranjala u genom dobrih ljudi. S tog ognjišta je iznjedrena dobrota tvoga bića, tajna šifra tvog postojanja, čarolija našeg mahnitanja u dvoje. Kako sam sretna, bezgranićno sretna u ovoj ludoriji koju nazivamo život. Lucida intervalla, svjetli trenuci u suhoparnosti svakodnevice, kao leptiri svilenkastih krila nas uzdižu iznad sfera lukrativnog postojanja i daruju nam neprocjenjivo bogatstvo bivstvovanja. Volim tvoje odlaske u paralelne svemire iz kojih donosiš uzvišene nemire, pretačeš ih u magloviti pejsaž budnosti i stvaraš jantarno jezero u pustinji osjećanja osjećaja, u Sahari ožednjele stvarnosti iz koje se uzdigao prvi čovjek i poveo nas na ovo luckasto putovanje ka zvijezdama.
