“Samo se nikada ne daj navesti na prepirku! Mudri upadaju u neznanje kad se prepiru sa neznalicom.”
Goethe
Osjetih snagu ove vječne misli. Zaustavih se na rubu bezdana u kojem se gubilo dostojanstvo čovjeka u čovjeku. Dernjava neznanja mi je parala uši. Zatvorih okna duše da ne odgovorim istom jačinom neobuzdanosti ranjene nutrine. Sjetih se Pitagore i njegove mudrosti. Putovali smo prostor- vremenom i vraćali se uvijek na trg cvijeća s kojeg krenusmo u vječnost. Putovat ćemo ponovo, susretat ćemo se na rondoima trenutka, uranjati u dubinu pogelda, gubiti se u oceanu snova, pronalaziti na pješćanoj plaži života, ljubit ćemo se istim žarom a nećemo znati da smo to uvijek samo mi. Mi uvijek drugačiji, a uvijek isti, žigosani genetskim kodom, ovjenčani duplim helixom, iznjedreni iz vretena beskonačnosti, ozrcaljeni u paralelnim univerzumima, mi stolujemo u sebi i nosimo sami sebe, svoju čud i svoju kob kroz vječnost.
U osvitu mladoga dana budi me misao o postanku svijeta. Vidim misao na obzoru srcozorja, u osvitu mladoga dana, na izvorištu ljepote. Ćutim kako postaje spoznaja osjećanja osjećaja, ognjilo žudnji i čežnji, ljuvena poezija našeg istinskog postojanja. Misao me provodi koridorima uma, njome koračam labirintom lijepih privida, gubim se i pronalazim u zrcalu istine. U Kohinoru trenutka se prelama svjetlost zlatne hostije i sklada rapsodiju nepostojećih boja. Uranjam u budnost i na horizontu jave naslućujem zagrljaj Lune i Sola, nedjeljivu istinu ispisanu na Tabuli smaragdini, alkemijsko vjenčanje iz kojeg izranjaju eoni sjećanja. Tisućljeća se nižu uzdasima strasti i tkaju tkivo vječnosti. Kako je daleko ta crta na kojoj se ljube suton i zora, nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest? Kako je daleko taj poljubac, taj nježni titrajući most, ta zlaćana spirala koja sjednjuje nutarnje nebo sa svjetlosnom dimenzijom prostor- vrijeme? Čija ruka prebire po strunama svemirske harfe i sklada sonatu toj ljepoti? Tko se krije u odeonu duše, u glazbenomi teatru koji vjekuje na obzoru svijesnosti? Iz zagrljaja svjetla i tmine izranja scena na kojoj se zrcale obrisi naših lica, čuje naš smijeh i dinamika naših rečenice. Isprepliću se sjećanja i znanje, tuga i sreća, java i san. Misaoni prah se širi prostranstvima uma i pretače u svjetlucave niti naše čujnosti i čulnosti. Ćutimo milovanje materije sna, iz kojeg kao lava suklja život i za sobom ostavlja blještavi trag prošlosti, pretače se u vrtloženje trenutka, u spiralnu dinamiku svjesti. Osjećam vihor vremena na orkanskim visovima spoznaje, vidim kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvaraju oceani. Mi stojimo na otoku sreće. Bijela golubica sa crvenom ružom u kljunu donosi objavu smirenja dok oko nas tutnja kraj svijeta. Uzavrelo more šumi vječnu pjesmu o Luninoj snazi. Ćutim plimu i oseku želja, osjećam vrtnju ekliptike sunca i naslućujem kako nam se misli dotiću. Vidjeh do tog trena neviđeno. U praskozorju svijesti, ogrnute velom bisernoga sjaja moja i tvoja misao se sjediniše u osjećanje osjećaja ljubav i otvoriše nam vrata bezgranićja.
Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... kaže Sophia de Mello Breyner Andersen ovom pjesmom. Kada u toj krhkosti svijeta pronađemo točku prividnog mira tada ljubav postaje bezglasje nutarnjeg bezgraničja. Njeno bezobličje se rastače tijelom i pretače u staničje nutarnjeg percepijenta kojim zamjećujemo njenu ljepotu, osjećamo njenu divotu, ćutimo njenu praiskonsku nedjeljivu jednotu.
Granice su izmislili ljudi u bezgraničju bezglasja rajske tišine. Zabrane, opomene, mjerenje, izračunjavanje, trgovanje su osmislili ljudi tražeći besmislenost u smislenosti božjega sna. Iskra početka je rođena u beuzuvjetnosti ljubavi. Ne postoji odlika ljubavi, nema laboratorija u kojem se mjeri njena kakvoća, ne postoji vaga na kojoj se važe njena količina. Ljubav je jednostavno ljubav, bezmjernost bezriječja njenog carstva, neprocjenjivost karatnosti njene vrijednosti. U podomorju nutrine i beskonačnosti svjesnosti ona se širi brzinom svjetlosti i u treptaju oka doseže svoje uspone i padove, obilazi svoju ekliptiku i rađa se nova, a uvijek ista. Ljubav je duša osjećanja i svojim postojanjem dokazuje nedokazljivost, neizračunjljivosti i nemjerljivosti svojih svojstava. Izronjena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u sebi nosi sobost čestićja i sebstvo valovitosti spiralne dinamičnosti. U bezgraničju rajskih prostranstava ona, uvijek budna oka u ekliptici nutrine ostvaruje neostvarljivost matematičke etike i ostvarljivost zagrljaja duše i materije. Kristalno jasna slika njenog bezobličja se dinamikom zlaćane spirale zrcali u srcu dodirima, bojama, mirisima, okusima i zvucima. Bezvučjem sklada tankoćutnu simfoniju univerzuma i nečujnošću svojih titraja pokreće uragane u bespuću sanja. Tihana lađarica galije pune neprocjenjivog blaga ona samozatajno pokreće njina jedra i savladava oluje na oceanu života, uplovljava u mirnu luku herojskih zanosa i svojim nježnim tkivom se sidri u samoj žiži srca. Naslonjena na tvoje rame osluškujem njenu tišinu i čujem izrastanje božanske geometrije u zavjetrini vječnosti. Ničeg drugog nema u izvorištu života do sjaja tvojih snenih očiju i bezglasja bezgranične ljubavi.
Oprostih se od sanjarije prohujalog vremena, zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada, u zagrljaju dobroga boga, među titrajima sretnog trenutka i začuh jecaj tišine na obroncima mladoga dana. Sjedinih u sebi žudnju i želje ispisane rukom drevnih mislioca, ovjekovečene u legendama, ozrcaljene u mitovima u legendama i izronih na pučinu sretnoga trenutka postojanja. U budnosti ovoga trena osjetih snagu vrtloženja u oceanu snova i odsanjah još jednom san čuvarice Lunina hrama.
U zrcalu vječnosti se ogleda Empirejska ruža,
drhtava vizija prohujalog vremena.
Uranjam u drevna snoviđenja,
ulazim u arboretum rajskih obrisa
i titraja toploga zlata.
Na stazama isprepletenim od snova
koračaju siluete sjećanja utkane
u privide lijepih uspomena.
Volim te iluzije ozrcaljenje
u zlaćanom sjaju sunoćavanja svijesti,
volim ljepotu sutonske zvjezde
u dubini tvog pogleda,
volim ritam ponoćnog tanga
na laticama ružičnjaka,
volim srebro zornice
u tvom osmjehu
i miris limunova cvijeta
na tvojim usnama.
Čujem zvono zenita
na obroncima zagrljaja
i bubnjeve šamana vremena
na dverima poljubaca,
melodiju tvoga srca
u dolini milovanja
i pastoralu od sna
u Arkadiji ljuvenih tihovanja.
u panorami Elizeja
utkanog u pupoljak neumiruće ruže.
Biserje prosuto putevima žudnji
iskri ljepotom čujnosti,
nježnošću čulnosti,
ognjilom strasti,
tišinom ljubavi
koja bdije nad
nemirima.
Budim se na krevetu od plavih latica, zaostalih iz vremena oluje ruža. Na granićju između iluzije i jave sjetih pucanje opne sna, otvorih okna duše u ovom februarskom jutru i dozvolih mirisima praskozorja da dotiću još uspavane strune svjesnosti. Pjesnici su čuđenje u svijetu titra misao umrlog poete u dubini duše. Osjećam kako me miluju svilenkaste latice antologije, govora cvijeća iz pjesama, čujem pjesnikove šapate, cvrkut ptice sanjalice, srce otkucava mir i spokoj, zvuk balade o ljubavi me odnosi ka dalekim vratima vremena. Sa melankolijom u srcu promatram rosu na drhtavoj vlati trave. Sjetom utkanom u sjećanje, usidrenom u oceanu uspomena prošlih godina vidim, na kristalno jasnom nebu buđenja, Danteovog orla zagrljenog sunčevim sjajem svitanja. Ta nebeska ptica prosipa zlaćani prah iz kojeg niču cvjetovi ljubavi i sjedinjuju se sa poezijom ruža koja srcu daruje odkucaje smiraja. Osluškujem smijeh razigrane djece u pjesnicima koji me pozivaju na stazu ka bezbrižnom djetinjstvu i prisjećam se zagrljaja iz kojeg sam krenula ka ovom jutarnjem blaženstvu. Nedostaju mi riječi kojima bih nanizala nisku osjećaja koji me kao eliksir sreće jutros oplahuju. Stojim na obroncima jave, uranjam sretna i mirna u koloplet života. Nevidljive strune vidljive svjetlosti me miluju toplinom i ja osjećam nježnost zagrljaja srodnih duša. U tom sjedinjenju ljudskosti se gube zakoni džungle i blješte kozmički zakoni cjeline. Na pješčanom žalu želja se otvara Jakovljeva školjka i ljubav izranja kao prastara istina, istina iz koje smo svi nastali, biser neprocjenjive vrijednosti koja nas je sjedinila na ovom dugačkom putu evolucije do ovog trenutka spoznaje, trenutka postojanja u našoj, za sada jedinoj, stvarnosti.
Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Kao Pompeji su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana ugušena,
lavom okamenjene ljepote prošlih
i nemogućnosti spoznaje budućih dana su vjekovale u dubini duše.
Kao pradavna ljubav Neptuna i Salacije
skrivena u ruševinama srca su bili moj snovi,
vrtlog pomućenih stanja,
tunel na čijem izlazu je stajalo maglovito zrcalo,
u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni.
Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja,
Neptunovo carstvo puno strahova,
uzburkana praznina puna čežnji za susretom,
puna žudnji za zagrljajem, puna neisplakanih suza.
A onda iznenada u jednom sutonu
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u tvoj zagrljaj i začuh zvuk orgulja,
Neptunov dar morskim vilama.
Zbog naših davnih istina
odgonetnuh u sebi tajnu, spomen na davna vremena.
Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti,
neisplakane suze i vječni znak pitanja na usnama.
Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina,
bez propusnice, izgubljena u kaosu života.
Kao Salacija u Neptunov tako ja utonuh u tvoj zagrljaj.
Delfin se smiješio, a morske orgulje su prosipale plimu sreće.
Osluškujemo tonove morskih orgulja, to zvukovi nebeskog glazbala pjevaju o ljubavi, a more i nebo se grle ljepotom ovog predvečerja.
Dva delfina sretna u svom postojanju, zaplesaše ljubavni ples i pozvaše nas u trenutak buđenja iz sna istkanog po drevnom mitu o Neptunu i Salaciji. Zagrlio si me na granici sna i jave u trenutku umiranja dana,
a dva galeba poletješe u vječnost
noseći u kljunu znak našeg sjedinjenja.
