Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... kaže Sophia de Mello Breyner Andersen ovom pjesmom. Kada u toj krhkosti svijeta pronađemo točku prividnog mira tada ljubav postaje bezglasje nutarnjeg bezgraničja. Njeno bezobličje se rastače tijelom i pretače u staničje nutarnjeg percepijenta kojim zamjećujemo njenu ljepotu, osjećamo njenu divotu, ćutimo njenu praiskonsku nedjeljivu jednotu.
Granice su izmislili ljudi u bezgraničju bezglasja rajske tišine. Zabrane, opomene, mjerenje, izračunjavanje, trgovanje su osmislili ljudi tražeći besmislenost u smislenosti božjega sna. Iskra početka je rođena u beuzuvjetnosti ljubavi. Ne postoji odlika ljubavi, nema laboratorija u kojem se mjeri njena kakvoća, ne postoji vaga na kojoj se važe njena količina. Ljubav je jednostavno ljubav, bezmjernost bezriječja njenog carstva, neprocjenjivost karatnosti njene vrijednosti. U podomorju nutrine i beskonačnosti svjesnosti ona se širi brzinom svjetlosti i u treptaju oka doseže svoje uspone i padove, obilazi svoju ekliptiku i rađa se nova, a uvijek ista. Ljubav je duša osjećanja i svojim postojanjem dokazuje nedokazljivost, neizračunjljivosti i nemjerljivosti svojih svojstava. Izronjena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u sebi nosi sobost čestićja i sebstvo valovitosti spiralne dinamičnosti. U bezgraničju rajskih prostranstava ona, uvijek budna oka u ekliptici nutrine ostvaruje neostvarljivost matematičke etike i ostvarljivost zagrljaja duše i materije. Kristalno jasna slika njenog bezobličja se dinamikom zlaćane spirale zrcali u srcu dodirima, bojama, mirisima, okusima i zvucima. Bezvučjem sklada tankoćutnu simfoniju univerzuma i nečujnošću svojih titraja pokreće uragane u bespuću sanja. Tihana lađarica galije pune neprocjenjivog blaga ona samozatajno pokreće njina jedra i savladava oluje na oceanu života, uplovljava u mirnu luku herojskih zanosa i svojim nježnim tkivom se sidri u samoj žiži srca. Naslonjena na tvoje rame osluškujem njenu tišinu i čujem izrastanje božanske geometrije u zavjetrini vječnosti. Ničeg drugog nema u izvorištu života do sjaja tvojih snenih očiju i bezglasja bezgranične ljubavi.
