Marketing
Na horizontu snova...
Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Kao Pompeji su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana ugušena,
lavom okamenjene ljepote prošlih
i nemogućnosti spoznaje budućih dana su vjekovale u dubini duše.
Kao pradavna ljubav Neptuna i Salacije
skrivena u ruševinama srca su bili moj snovi,
vrtlog pomućenih stanja,
tunel na čijem izlazu je stajalo maglovito zrcalo,
u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni.
Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja,
Neptunovo carstvo puno strahova,
uzburkana praznina puna čežnji za susretom,
puna žudnji za zagrljajem, puna neisplakanih suza.
A onda iznenada u jednom sutonu
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u tvoj zagrljaj i začuh zvuk orgulja,
Neptunov dar morskim vilama.
Zbog naših davnih istina
odgonetnuh u sebi tajnu, spomen na davna vremena.
Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti,
neisplakane suze i vječni znak pitanja na usnama.
Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina,
bez propusnice, izgubljena u kaosu života.
Kao Salacija u Neptunov tako ja utonuh u tvoj zagrljaj.
Delfin se smiješio, a morske orgulje su prosipale plimu sreće.
Osluškujemo tonove morskih orgulja, to zvukovi nebeskog glazbala pjevaju o ljubavi, a more i nebo se grle ljepotom ovog predvečerja.
Dva delfina sretna u svom postojanju, zaplesaše ljubavni ples i pozvaše nas u trenutak buđenja iz sna istkanog po drevnom mitu o Neptunu i Salaciji. Zagrlio si me na granici sna i jave u trenutku umiranja dana,
a dva galeba poletješe u vječnost
noseći u kljunu znak našeg sjedinjenja.
Post je objavljen 25.02.2012. u 03:47 sati.