dinajina sjećanja

petak, 25.09.2009.

Vjerujem u ljubav! Ova čudesna slika Wladimira Kush-a budi u meni djetinja vjerovanja u vile ljubavi. Gledajući je tonem u snove i vjerujem, jednostavno vjerujem u da će današnji dan donijeti konačno smirenje svim proteklim olujama našega života. Danas je opet dan X u našem životu. Oprostite dragi moji prijatelji, nisam bila u stanju lutati vašim snovima jer su moji zaustavljeni strahom. Sutra, da sutra će sigurno biti bolje, mora biti bolje, želim da bude bolje jer Vjerujem u ljubav Sinoć zaustavih misli da se ne utopim u strahovima. Otvorih knjigu snova i iz nje mi se nasmiješi vila ljubavi, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih uzbuđenje i šapnuh Neka ljubav pleše u mojem glasu, neka se odmara u tvojoj tišini, neka kroz moje srce stiže do svih tvojih trenutaka. Neka poput zvijezda sjaji u tami mojega sna, i neka rudi u tvojem buđenju. Neka ljubav plamti u vatri mojih želja i teče tvojim venama iz mene u tebi ljubavi moja. Dopusti mi ljubavi da u svom životu nosim tvoju ljubav i neka ljubav pleše bojama nade i strunama velike harfe neka pleše nebom ovog svitanja i neka se vrati u život životom tvojim. "Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede." šapnuh usnulom dječaku. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova. Probudih se na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas oživjeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu. Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život ? "Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš"začuh glas istine. Osjetih mir, trenutak sreće sudbina mi pokloni cvijet, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet na čijim se laticama rađaju leptiri i ljubav. Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja. Stojim na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima! Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom dječaku očiju boje sna: Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!

petak, 18.09.2009.

Romori života "Kad kreneš na put prema Itaci poželi da dug to bude put, pun pustolovina, pun spoznaja. Ni Lestrigonaca ni Kiklopa, ni srdita Posejdona ne boj se! Takve na svom putu nikada susresti nećeš, ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani osjećaji duh i tijelo prožmu. Na Lestrigonce i Kiklope, na divljeg Posejdona naići nećeš, ako ih ne nosiš u duši svojoj, ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe. " Constantinos p. Cavafy; Itaka Simfonija univerzuma Neka nevidljiva ruka dirigira nevidljivim nebeskim orkestrom. Čujem romore života u tonovima vječne simfonije univerzuma koju su, u mitovima o postanku svijeta, svirale sirene. Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. LJUBAV je poput Itake, sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao žubor beskrajne rijeke koja prolazi i ostaje, zrcaljenje istog i treperavog Heraklita, uvijek istog i uvijek drugačijeg, Panta rei, šumovi naših nadanja, zvukovi naših želja. Sve teče i slijeva se u beskrajnu rijeku bez povratka, a ona žubori tonovima naših snova, romori našim životom. Itaka zelena i smjerna, sjećanje na drevna putovanja koja su ostala zabilježena u vječnosti. Mi još uvijek učimo slijedeći putovanje ka Itaki drevnoj, učimo što je istinska LJUBAV, osjećamo njene treptaje u sebi i onda uistinu čujemo žubor života. Postajem moderni Odisej i jezdim nebeskim vrancima beskrajem uma, prostranstvima moga maloga misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma. U galeriji pamćenja uranjam u carstvo stvarnog postojanja. Tu vjekuje kraljica ljepote, vladarica svjetla, carica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja. Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, ta čudesna ljepotica postade Pistis Sophia, sjedinjenje duše i njene sjenke, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim svjetlosnim zagrljajima, postade ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla, tihi žubor rijeke života, fontana svijesti, stvori ovaj svijet i nas u njemu. Svjetlost nad svjetlima je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sjeme ljubavi. Oni koji ne prime njene sakramente, oni nikada ne nauče slušati i gledati srcem, oni se vraćaju u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje, život bez zvukova te čudesne simfonije neba. Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala, žubor beskrajnih visina koji nisam svjesno slušala. Bio je to trenutak sreće, željeni trenutak povratka na Itaku zelenu i smjernu. Kako nazvati sinesteziju ovih osjećaja koji danas tinjaju u meni? Ljubav? Kada u nama zatreperi tkivo svemira, kada začujemo žubor života tada svjetlost postaje ljubav i preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin, daruje mu osjetila nikada upisana u anatomskim atlasima, osjetila nebeske duše, osjetila kojima vidi ono očima ne viđeno i čuje ono ušima nečujno, kojima vidi mirise, čuje boje, a zvukove miriše. Prepoznavši u sebi snagu sjedinjenja vjerovanja i mudrosti, poželjeh putovati dalje Odisejevim stazama, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, tamo gdje je vrelo rijeke života, tamo gdje izrastaju opojni mirisi snova, tamo gdje počinje i širi se nebo, taj čudesni žubor istinskog postojanja. Tamo gore u širinama svemira je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, zrakom konkretizirani žubor života, tamo mirišu cvjetovi ljubavi, tamo me je dotaknulo sjeme moje probuđene svijesti i postalo ono veliko, jedino istinito, najvežanije, najsnenije stanje duše, svijesna spoznaja i ja šapunuh "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, čudesnost uma u kojem je ova misao pretvorena u osjećaj, postaje dokaz njenog postojanja u meni. A sjenka moje duše mi odgovara, "Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja, Ja sam žubor sićušnih struna postojanja, ja sam romor tvoga života, ja sam jedna od miliardi blještećih kapljica iz rijeke života, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet. U tom trenu buđenja začuh moju unutarnju tišinu, oslobođena strahova proizašlih iz neznanja, osjetih da život žubori lakoćom postojanja i shvatih da sam se vratila na željenu i daleku Itaku zelenu i smjernu, da sam se vratila na sam početak, u okrilje ljubavi. Promatram veliku nebesku lađu i slijedeći žubor osjećanja osjećaja, pobijedih Posjedonove demone, tek ljubavlju dotaknuta, šapućem: Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom. Zvjezdanom prašinom okrunjena, ta čudesna i snena mjesećeva ljubavnica, pleše svoj ponoćni ples. U ovo doba gluho ležim na krevetu od maslinova drveta i budna od ljepote promatram tu čudesnu igru svijetlosti i sjena. Trepere zvjezdani cvjetovi , prosipaju latice, iskre te nebeske ružice i krase ljepoticu kristalima ljetnog smiraja. Ljubav, ta noćna kraljica sa dijademom zvukova u kosi, je srce naučila slušati dolazak treperenje leptirovih krila u jedrima sna i ulazak stoljetnog jedrenjaka u luku srca, u kaosu duše je izgradila Itaku zelenu i smjernu, osluhnuh žubor vremena i zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja. Osluškujem tihi romor svitanja, dok tiho i elegantno kao crna pantera nestaje duše tmina, ples svjetlosti i sjenke se rađa na horizontu, osjećam oluju jutrenja i vidim, mirišem, dotićem i čujem, da, uistinu čujem romore života i žubor ljubavi. Da, dragi moji virtualni prijatelji žubor života proizlazi iz romora ljubavi u nama samima. Vjernost samome sebi ovjenčana vjernošću Penelope i Odiseja, ljubav osmišljena dramom o Romeu i Juliji se kriju u sjedinjenju duše i njene sjenke. Osluhnemo li pjev slavuja koji nas u sitnim noćnim satima uspavljuje, probuditi ćemo se sigurno cvrkutom ranoranilice ševe. Vječna ljubav Odiseja i Penelope, napisana Homerovim jezikom, opjevana ljubav Romea i Julije, oživljena poetičnošću Shakespeare- vog stiha se krije u našem srcu. Osluhnemo li žubor rijeke vremena, osluhnemo li treptaje srca, tada čujemo romore ljubavi u dubini svoga postojanja i tada znamo da nismo uzaludno živjeli. Žubor življenog života, romor ljubavi ne dolazi iz nebeskih visina, on izvire iz vrela naše duše, da, žubor te čudesne rijeke se krije u nama samima. Naučimo slušati srcem, osjećati dušom i voljeti cijelim bićem.

utorak, 15.09.2009.

Ljubav satkana od Venerinog zlata U ovom davnom snu o ljubavi i kristalnoj kugli neba doživjeh slavlje osjetila i osjećaja. Venera, boginja ljubavi je prosula svoju ljubičastu kosu nad moju treperavu dušu i srce je zakucalo u ritmu svemirskog vremena i iako još drhtavo u oluji ruža, zvijezda i pjene spoznalo istinu o životu i vječnoj ljubavi. Tada sam pisala pjesmice, dugačak, drugima nerazumljiv stih. To je bio govor moje još neobrazovane duše, duše koja je željela zagrliti svijet, a još uvijek nije znala kako. Danas kada čitam te davno sklepane osjećaje, smiješim se i pred unutarnjim očima mi se iskri ona mlada djevojka koja je ljubav tražila u očima neba, duši vjetra, u mirisu trave, šumovima mora, u svemu samo ne u sebi. Ali neka ostanu ovi stihovi kao svjedočanstvo vremenu kada je LJUBAV za mene bila skrivena u tkivu vremena, u valovima snova, u beskraju nedosanjanog sna. LJUBAV Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena , slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca, a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene. Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moći i sakriva ljubav u Venerinoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svile na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete srce slaže novu uspomena nisku reda ih ko zrnca od krunice svete u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa. Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće srce sklada nježnu simfoniju kiše a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde kočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć dodir kojim iz duše prognana je tama udišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti trajem u trenutku istinskoga sjaja zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti na ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine osluškujem žubor pjenušavoga sata uranjam u duše tajnovite dubine živim život tkan od Venerinog zlata. Pjesnik očiju boje sna se smiješio zagonetno kada sam mu čitala te moje djetinjarije, a onda mi je šapnuo, zaboravi rimu, rima je opasan izdajica poezije, razbija osjećaj jer traži stil. Ostavi nebo bogovima, spusti se na zemlju i živi ovaj život tako jednostavan i lijep. Njegova dobronamjerna kritika me je poučila i ja se ostavih neizučenog zanata. Danas bih sigurno jednostavnije, krače i razumljivije opisala takav san, ali ja danas više ne sanjam ljubav jer, s godinama sazrijevanja, osjetih da se ljubav jednostavno živi, da, ljubav se živi dušom, srcem i tijelom. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po nebeskoj harfi ali jako tiho, još tiše, najtiše, zvuci tuge su postali cvrkut ptica, miris jasmina pred prozorom, ljepota dana u kojem još snena puštam srce da diše, pozdravljam Danicu i volim............. doista volim dan u kojem se budim......... slušam ovu predivnu Bralićevu pjesmu Karta ljubavi

subota, 12.09.2009.

Duše vjetra sjenka Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće. Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ovi davni pjesmuljci, nostalgija prohujalih vremena, me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. Zatreperih zvjezdanom prašinom, stadoh na Kairosovu vagu i osjetih harmoniju između sna i jave. S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše. A vitar puše, neka samo puše......... Horizontu okrenuta na svim stranama svijeta stoji vječna vječno, eterična, ta duša vjetra tajnovita. Prozirna i snena stoji ljepotica zrakom odjevena ni boginja ni sjena, vjetra duša, treperava, lepršava, a ponekad svojeglava kao uvrijeđena života ljubavnica. U sutonu zagrljajem svijetla i tmine s Maestralom se u daljine vine Jakovljevo blješti ljestvama na nebu, te čudesne zvjezdane staze sjenku njene sjenke krijesnicama maze. Etera ni boginja nit žena, snena sjenka njene duše grleć dušu drhtavome vjetru, čudaku koji njenim snovima puše. Duša vjetra lakoćom leptira ka ljestvama krenu svilenim šapatom pozdravljajuć zoru rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru. Blješti njena duša u kapima kiše, u krošnjama drveće njenim dahom diše, cvijeće njenim snom miriše, psi njenim glasom laju i sijača zvijezda pozdravljaju, a u daljini, iza sjene duše njene kotrljaju se karavane čovjek neki zastane berući plodove snene za vino sreće osjenjene. Svitanjima burna, prozirna i jasna britka duša vjetra u dolasku glasna miris smilja i bosilja širi, ljepota ljepotom okrunjena u čistoći neba okupana, dragulj života stvara, vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen, u biser, dlanovima oceana mažen, iz školjke Jakobove sedef u ljubav pretvara. Venera treperava i snena ljubavnica vjetra duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta, na ždrebici sedefastoj bez uzde i stremena jezdi putevima zvijezda. Jezdi vjetrom, duša vjetra, drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana spava u blatu, kao spavačica shrvana budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana. Morskom pjenom okrunjena iz duše neba iznjedrena mačevima svijetla budi snage vjetra, u ciganskoj tuzi njena ljubav spava, u košarici snova njena sreća bdije njena duša vjetrom vrije, sjena njene sjene se u oluji ruža krije mirisna i sjetna Venera, ni boginja nit žena, tek sudbina čovjekova tajnovita, al sretna. Mali dodatak: Jutros izađoh pod koplja dnevne svijetlosti, zagrlih trag sunca i osjetih dodir duše vjetra, vidjeh nebesku ljepotu i naslutih ljudsku dobrotu. Začuh šapat neba, jedna zvjezda sjajna, ljepotica jutra Danica bajna, ljubav, u čovječjem srcu vječno skrivena tajna, šapuće mi anđeoskim glasom, isplakane suze su tek poezija vode i tvoj zvjezdani put do željene slobode. Zakoračih slobodna i sretna u ovaj predivan virtualni svijet na čijem se nebu prijateljstvo iskri. Hvala vam dragi moji prijatelji na željama dobrodošlice nakon kratkog izbivanja, divan je osjećaj osjećati sebe kao dio vas i znati da blogosfera, ta čudesna cjelina, diše dušom izraslom iz duša svih njenih članova !!! Umjesto mene neka vam Domenico Modugno šapne, Sta sera pago io