Romori života
"Kad kreneš na put prema Itaci poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom,
ako ti birani osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe. "
Constantinos p. Cavafy; Itaka
Simfonija univerzuma
Neka nevidljiva ruka dirigira nevidljivim nebeskim orkestrom. Čujem romore života u tonovima vječne simfonije univerzuma koju su, u mitovima o postanku svijeta, svirale sirene.
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne.
LJUBAV je poput Itake, sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao žubor beskrajne rijeke koja prolazi i ostaje, zrcaljenje istog i treperavog Heraklita, uvijek istog i uvijek drugačijeg, Panta rei, šumovi naših nadanja, zvukovi naših želja. Sve teče i slijeva se u beskrajnu rijeku bez povratka, a ona žubori tonovima naših snova, romori našim životom. Itaka zelena i smjerna, sjećanje na drevna putovanja koja su ostala zabilježena u vječnosti. Mi još uvijek učimo slijedeći putovanje ka Itaki drevnoj, učimo što je istinska LJUBAV, osjećamo njene treptaje u sebi i onda uistinu čujemo žubor života.
Postajem moderni Odisej i jezdim nebeskim vrancima beskrajem uma, prostranstvima moga maloga misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.
U galeriji pamćenja uranjam u carstvo stvarnog postojanja. Tu vjekuje kraljica ljepote, vladarica svjetla, carica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja.
Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, ta čudesna ljepotica postade Pistis Sophia, sjedinjenje duše i njene sjenke, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim svjetlosnim zagrljajima, postade ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla, tihi žubor rijeke života, fontana svijesti, stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Svjetlost nad svjetlima je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sjeme ljubavi. Oni koji ne prime njene sakramente, oni nikada ne nauče slušati i gledati srcem, oni se vraćaju u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje, život bez zvukova te čudesne simfonije neba.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala, žubor beskrajnih visina koji nisam svjesno slušala. Bio je to trenutak sreće, željeni trenutak povratka na Itaku zelenu i smjernu.
Kako nazvati sinesteziju ovih osjećaja koji danas tinjaju u meni?
Ljubav?
Kada u nama zatreperi tkivo svemira, kada začujemo žubor života tada svjetlost postaje ljubav i preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin, daruje mu osjetila nikada upisana u anatomskim atlasima, osjetila nebeske duše, osjetila kojima vidi ono očima ne viđeno i čuje ono ušima nečujno, kojima vidi mirise, čuje boje, a zvukove miriše.
Prepoznavši u sebi snagu sjedinjenja vjerovanja i mudrosti, poželjeh putovati dalje Odisejevim stazama, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, tamo gdje je vrelo rijeke života, tamo gdje izrastaju opojni mirisi snova, tamo gdje počinje i širi se nebo, taj čudesni žubor istinskog postojanja.
Tamo gore u širinama svemira je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, zrakom konkretizirani žubor života, tamo mirišu cvjetovi ljubavi, tamo me je dotaknulo sjeme moje probuđene svijesti i postalo ono veliko, jedino istinito, najvežanije, najsnenije stanje duše, svijesna spoznaja i ja šapunuh
"Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, čudesnost uma u kojem je ova misao pretvorena u osjećaj, postaje dokaz njenog postojanja u meni.
A sjenka moje duše mi odgovara, "Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja, Ja sam žubor sićušnih struna postojanja, ja sam romor tvoga života, ja sam jedna od miliardi blještećih kapljica iz rijeke života, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet.
U tom trenu buđenja začuh moju unutarnju tišinu, oslobođena strahova proizašlih iz neznanja, osjetih da život žubori lakoćom postojanja i shvatih da sam se vratila na željenu i daleku Itaku zelenu i smjernu, da sam se vratila na sam početak, u okrilje ljubavi. Promatram veliku nebesku lađu i slijedeći žubor osjećanja osjećaja, pobijedih Posjedonove demone, tek ljubavlju dotaknuta, šapućem:
Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom.
Zvjezdanom prašinom okrunjena,
ta čudesna i snena
mjesećeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.
U ovo doba gluho
ležim na krevetu od maslinova drveta
i budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.
Trepere zvjezdani cvjetovi ,
prosipaju latice,
iskre te nebeske ružice
i krase ljepoticu
kristalima ljetnog smiraja.
Ljubav, ta noćna kraljica
sa dijademom zvukova u kosi,
je srce naučila slušati dolazak
treperenje leptirovih krila u jedrima sna
i ulazak stoljetnog jedrenjaka u luku srca,
u kaosu duše je
izgradila Itaku zelenu i smjernu,
osluhnuh žubor vremena
i zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.
Osluškujem tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno
kao crna pantera nestaje duše tmina,
ples svjetlosti i sjenke se rađa na horizontu,
osjećam oluju jutrenja i
vidim, mirišem, dotićem i čujem,
da, uistinu čujem
romore života i žubor ljubavi.
Da, dragi moji virtualni prijatelji žubor života proizlazi iz romora ljubavi u nama samima. Vjernost samome sebi ovjenčana vjernošću Penelope i Odiseja, ljubav osmišljena dramom o Romeu i Juliji se kriju u sjedinjenju duše i njene sjenke. Osluhnemo li pjev slavuja koji nas u sitnim noćnim satima uspavljuje, probuditi ćemo se sigurno cvrkutom ranoranilice ševe. Vječna ljubav Odiseja i Penelope, napisana Homerovim jezikom, opjevana ljubav Romea i Julije, oživljena poetičnošću Shakespeare- vog stiha se krije u našem srcu.
Osluhnemo li žubor rijeke vremena, osluhnemo li treptaje srca, tada čujemo romore ljubavi u dubini svoga postojanja i tada znamo da nismo uzaludno živjeli.
Žubor življenog života, romor ljubavi ne dolazi iz nebeskih visina, on izvire iz vrela naše duše, da, žubor te čudesne rijeke se krije u nama samima.
Naučimo slušati srcem, osjećati dušom i voljeti cijelim bićem.
|
