Duše vjetra sjenka
Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće.
Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ovi davni pjesmuljci, nostalgija prohujalih vremena, me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. Zatreperih zvjezdanom prašinom, stadoh na Kairosovu vagu i osjetih harmoniju između sna i jave.
S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše.
A vitar puše, neka samo puše.........
Horizontu okrenuta
na svim stranama svijeta
stoji vječna vječno, eterična,
ta duša vjetra tajnovita.
Prozirna i snena stoji ljepotica
zrakom odjevena
ni boginja ni sjena,
vjetra duša, treperava, lepršava,
a ponekad svojeglava
kao uvrijeđena života ljubavnica.
U sutonu zagrljajem svijetla i tmine
s Maestralom se u daljine vine
Jakovljevo blješti ljestvama na nebu,
te čudesne zvjezdane staze
sjenku njene sjenke krijesnicama maze.
Etera ni boginja nit žena,
snena sjenka njene duše
grleć dušu drhtavome vjetru,
čudaku koji njenim snovima puše.
Duša vjetra
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć zoru
rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru.
Blješti njena duša u kapima kiše,
u krošnjama drveće njenim dahom diše,
cvijeće njenim snom miriše,
psi njenim glasom laju
i sijača zvijezda pozdravljaju,
a u daljini, iza sjene duše njene
kotrljaju se karavane
čovjek neki zastane
berući plodove snene
za vino sreće osjenjene.
Svitanjima burna, prozirna i jasna
britka duša vjetra
u dolasku glasna
miris smilja i bosilja širi,
ljepota ljepotom okrunjena
u čistoći neba okupana,
dragulj života stvara,
vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen,
u biser,
dlanovima oceana mažen,
iz školjke Jakobove sedef
u ljubav pretvara.
Venera treperava i snena
ljubavnica vjetra
duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena
jezdi putevima zvijezda.
Jezdi vjetrom, duša vjetra,
drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana
spava u blatu, kao spavačica shrvana
budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana.
Morskom pjenom okrunjena
iz duše neba iznjedrena
mačevima svijetla
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova njena sreća bdije
njena duša vjetrom vrije,
sjena njene sjene se
u oluji ruža krije
mirisna i sjetna
Venera, ni boginja nit žena,
tek sudbina čovjekova
tajnovita, al sretna.
Mali dodatak:
Jutros izađoh pod koplja dnevne svijetlosti, zagrlih trag sunca i osjetih dodir duše vjetra, vidjeh nebesku ljepotu i naslutih ljudsku dobrotu. Začuh šapat neba, jedna zvjezda sjajna, ljepotica jutra Danica bajna, ljubav, u čovječjem srcu vječno skrivena tajna, šapuće mi anđeoskim glasom, isplakane suze su tek poezija vode i tvoj zvjezdani put do željene slobode. Zakoračih slobodna i sretna u ovaj predivan virtualni svijet na čijem se nebu prijateljstvo iskri.
Hvala vam dragi moji prijatelji na željama dobrodošlice nakon kratkog izbivanja, divan je osjećaj osjećati sebe kao dio vas i znati da blogosfera, ta čudesna cjelina, diše dušom izraslom iz duša svih njenih članova !!!
Umjesto mene neka vam Domenico Modugno šapne,
Sta sera pago io
|
