Ljubav satkana od Venerinog zlata
U ovom davnom snu o ljubavi i kristalnoj kugli neba doživjeh slavlje osjetila i osjećaja. Venera, boginja ljubavi je prosula svoju ljubičastu kosu nad moju treperavu dušu i srce je zakucalo u ritmu svemirskog vremena i iako još drhtavo u oluji ruža, zvijezda i pjene spoznalo istinu o životu i vječnoj ljubavi. Tada sam pisala pjesmice, dugačak, drugima nerazumljiv stih. To je bio govor moje još neobrazovane duše, duše koja je željela zagrliti svijet, a još uvijek nije znala kako. Danas kada čitam te davno sklepane osjećaje, smiješim se i pred unutarnjim očima mi se iskri ona mlada djevojka koja je ljubav tražila u očima neba, duši vjetra, u mirisu trave, šumovima mora, u svemu samo ne u sebi. Ali neka ostanu ovi stihovi kao svjedočanstvo vremenu kada je LJUBAV za mene bila skrivena u tkivu vremena, u valovima snova, u beskraju nedosanjanog sna.
LJUBAV
Lutam snena sanjanim beskrajem vremena,
srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena
u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi.
Pred očima trepti pozornica neba
satkana od misli, sjenki, uspomena ,
slijedeć' put astralni Apolona Feba
i istinu da stalna je tek vječna mijena
izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena.
Blješti scena neba pod svjetlosti srca,
a na rampi sjenka moje duše snene,
ljepotu proteklog vremena sad grca,
a davne tuge u tmini sakrivene,
tuge vagom trenutka izmjerene,
tuge u pjenu sreće pretvorene.
Na čarobnom sagu treperave noći
pegaz moje snove nosi
u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.
Na baršunu mekom, paperju od svile
na blještavom sagu mjesečeva praha
srećem dobre, snene djetinjstva mog vile
i zrcalne mrve duševnoga straha.
Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže novu uspomena nisku
reda ih ko zrnca od krunice svete
u ljepotu duši probuđenoj blisku.
Simfonija neba, nježna pjesma duše
treprave strune, iz školjkinoga tkiva
potresnu baladu svojim dahom guše
šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.
Sjenka duše moje sad baladu piše
trepereći kratkim trenutcima sreće
srce sklada nježnu simfoniju kiše
a život se tragom Venerinim kreće.
Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti
vranci moje svijesti sad beskrajem jezde
pjenušajuć pjenu ljubavne milosti.
Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć
dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć
i spoznajem srcem, više nisam sama.
Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti
trajem u trenutku istinskoga sjaja
zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja.
Na izvoru davno dane mi sudbine
osluškujem žubor pjenušavoga sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.
Pjesnik očiju boje sna se smiješio zagonetno kada sam mu čitala te moje djetinjarije, a onda mi je šapnuo, zaboravi rimu, rima je opasan izdajica poezije, razbija osjećaj jer traži stil. Ostavi nebo bogovima, spusti se na zemlju i živi ovaj život tako jednostavan i lijep. Njegova dobronamjerna kritika me je poučila i ja se ostavih neizučenog zanata.
Danas bih sigurno jednostavnije, krače i razumljivije opisala takav san, ali ja danas više ne sanjam ljubav jer, s godinama sazrijevanja, osjetih da se ljubav jednostavno živi, da, ljubav se živi dušom, srcem i tijelom.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po nebeskoj harfi
ali jako tiho, još tiše, najtiše,
zvuci tuge su postali cvrkut ptica,
miris jasmina pred prozorom,
ljepota dana u kojem još snena
puštam srce da diše,
pozdravljam Danicu
i volim.............
doista volim dan u kojem se budim.........
slušam ovu predivnu Bralićevu pjesmu Karta ljubavi
|
