Na kraju pustoši prohujalog vremena zaustavismo se u svetokrugu Lunina hrama. Osluškivali smo tišinu lazurne noći i osjećali uzavrelost poezije drevnih oceana, snagu plime i oseke novih osjećanja. U kolobaru tvoje svetosti vidjeh odsjaj moga lica. Upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna. Aureolu vječne ljubavi šapnuo si. Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo postojanje, da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo. Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak vrtloženja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju srca. Između nas više ne postoje razdaljine. Trajemo u ekliptici žudnji, uvijek na istoj distanci ka središtu kruga ljubavi i sutonskoj zvijezdi koja nas bisernom kadenom sidri u oceanu sna. Stolujemo na čvorištu linija sreće i sudbine. Ponekad mi se pričinja da vodimo besputni život na dlanu vječnosti. U vrtloženju našeg vremena vlada mir, u kovitlanju misli vlada harmonija, u dinamici osjećaja vjekuje sreća. U tubusu pamćenja iskreći kristali skladaju rapsodiju boja i pretaču je kroz kaleidoskop svjesnosti u čulnost čujnosti. Naslućujem se u vrtokretu tvoje postojanosti, zrcalim se u prizmi prolaznosti trenutka i ostajem nepromjenjiva u bezakonju našeg sunčanog grada, neprilagodljiva promjenama koje ponekad stižu urlicima, izvan našeg srećokruga, ranjenih galebova. Omamljena tankoćutnošću tvoga zagrljaja, osjećam te puninom strasti koja se slijeva u Sijamsku tajnu o nedjeljivosti i mnogoprotežnosti sudbonosnog začeća jednote u svetokrugu lijepih snoviđenja.
