Događalo se na granićju sna i jave, događalo se u trenucima tihog umiranja, događalo se da bih spoznala prevaru ljepote. Neka nepoznata, do tada ne viđena, svjetlost se prelijeva u kohinoru svijesti. Osjećala sam podmuklu izdaju palog anđela. Osluškivala bolni jecaj šume u kojoj su ostale zatomljene vilinske priče. Začula sam romor nevjere u šapatu ispovjesti bjegunice iz zamka sanjanih čarolija, oćutila neiskrenost bljeska kojim je oplahivala obale lazurnog jezera. Slutila sam zločudnost utkanu u glas ispovjesti, ratni pohod osvetnice, njenu lažnu slatkoriječivost u zagrljaju veselosti, sumrak njene duše na padinama Arkadije, prevaru ljepote u njenom ukazanju na obzoru svijesti. To je utvara odbjegla iz davnih legendi, zloduh koji luta eonima i krade sretne trenutke sanjarima života. U zavjetrini sna vidjeh siluetu anime candide, osluhnuh glas istine. Dobro uvijek pobjeđuje, oslobodi se sumnje, vrati se u vrijeme oluje ruža i odsanjaj sretan kraj nedosanjane ljubavne bajke.
Dok sam u bijelim lakiranim cipelama gazila snijeg kitio si mi kosu cvijećem ubranim u arboretumu mladalačkih snova i nisi osjećao da se u pejsaž života spuštala hladnoća sjevernog neba. Volio si me proljećem, hranio nutrinom Venerine školjke koju si mi darovao na pragu hrama na čijem žrtveniku zapalismo lumin vjernosti. Bili smo vjerni sebi i korijenju iz kojeg smo izrastali u tek naslućujući život. Slagali smo bisere u omću kojom smo se vezivali u nepostojanju i nismo primjećivali da zbog našeg nehaja gube sjaj. Darovao si mi osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu, a nisi slutio da nam kradeš mladost. Željeli smo vječnost, a prostor u kojem smo se voljeli se zgušnjavao u entropiju nepostojanja. Skidao si zvijezde s neba, zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca, a magle odolazeće zime su bivale sve neprohodnije. Tražila sam puteve na kojima su ostali tragovi naših prvih zajedničkih koraka, lutala sam obalom oceana ljubavi skupljajući krhotine razbijenih školjki u kojima više nisu spavale perle. Maslinik je odisao plodovima sazrelim u našem naglom ljetu, ali u krošnjama nisu cvrkutale lastavice koje su nas pozdravljale u ljetnim jutrozorjima sna. Slušala sam urlanje vjetra u granama opustjele šume u kojoj smo skrivali čarolije žudnji i sadili mladice strasti. Oluja ruža je gušila mirišljavost rožnjaka u kojem smo pramaljećima sna ubirali ulje sa latica i prelijevali ga u duše. Preživjeli smo umiranje i rađanje prirode, a onda smo na dverima novodolazečeg ljeta odustali od izlječenja ranjenih osjećaja. Polutnik ponoćnog sunca se ovijao oko naše planete i prelamao je u dvije strane svijeta. Kada su procvjetale zadnje ruže u ružičnjaku sna zaustavih se na obali života i vidjeh u pijesku rasute boli i tragove koji više nikamo nisu vodili. Brojala sam prohujala proljeća, redala ih u ogrlicu od crnih bisera i još uvijek voljela tvoje ludosti. Trinaest crnih bisera je šaptalo da su godine kojih nije ni bilo prošle. Ugasih lumin vjernosti na žrtveniku te najkraće noći u životu, sakrih srce u torbu pustolova, zaustavih se pred vratima sna, upitah se odakle dolazi ljepota i dozvolih tuzi da se pretoči u pjesme. U noći punog mjeseca pronađoh godinama traženo izvorište i zakoračih u ljubičasti san.em>
