Ni sviježe stablo nema takve kose,
kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
il kad se noćna koprena razvede
Ko te, što Amorove nose.
Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,
Na čistom nebu, privlačne i blijede
Nisu ko oči što me žegu, lede
Ko usnice, gdje grimiz skupio se.
Da to je cvijet, visoko u ljepoti
I kreposti, kog Ilirija rodi,
Al amo ga je prevezao Amor.
Tu uzdasi ma naši laki lahor,
a mjesto toplih voda, tu od plača
Ljepota mu je zamamnost jača.
Tassov sonet i madrigal cvijeću sjedinjeni u sjećanje na NJU koja je prije svega bila žena.
Prelijepa i tajanstvena kao Tassovi soneti i madrigali pisani njoj u čast, Cvijeta Zuzorić, žena koja bezglasna prodire kroz stoljeća, čudesna i znana, žena pjesnikinja koja nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Još uvijek je neraskrinkana tajna otkud joj onda ova silna moć koja je data samo najvećim piscima, taj neobičan dar prirode kojima ona u nama još uvijek oživljava vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim krećemo u potragu za njenim pjesmama, tim "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" , kako je o njenoj poeziji pisao Torquato Tasso.
Ona je prije svega žena, blještava zvijezda koja se uvijek iznova rađa, žena koja plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije.
šute šume i rijeke,
more bez vala sniva,
vjetar u spilji smiren otpočiva,
a tamna noć je puna
tišine, koju stvara bijela luna:
svu Ijuvenu milinu
mi sakrijmo u tminu:
nek ljubav naša večeras ne diše
i neka se ne glasi,
nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.
Čitam Tassov madrigal, Paljetkov roman, gledam Sršenovu predstavu i pričinja mi se kao da su je ovog trena sreli na Stradunu ili prošetali s njom perivojem u Trstenom, ručavali s njom u Ankoni oni i svi drugi poznati i nadareni pisci koji još uvijek pišu o njoj i traže izvor njene besmrtnosti.
Čudesna muza mnogih pjesnika, ljepotica renesansnog sna, zanosna i nedohvatna, skrivena u sjetnom treperu lišća starih platana, jedinih živućih svjedoka njenih stihova kojih više nema.
Čempresi svojom tišinom kriju tajnu njene poezije, a šum valova se sjedinjuje sa zvonima Grada u koji se ona uvijek ponovo vraćala i ostavljala trag svog postojanja.
Vratimo li se u vrijeme renesansnog mira u kojem se slavila ljepota, tog čudesnog vremena u kojem su nastali najljepši soneti ljubavi. Možda ćemo i mi uspjeti, šetajući perivojima njenih i naših snova, ljepotom krajolika, spoznati te uzvišene osjećaje i znati ih pretvoriti u nenapisani stih.
"Dubrovnik je mjesto u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja" napisao je davno Nikola Gučetić.
Pokušajmo, kao što su kineski arhivisti uspjeli otkriti Nushu, misteriozno drevno pismo žena, izmišljeno od žena, stvoreno samo za žene, osjetiti ljepotu žene u svemu što je o njoj pisano, jer ona je prije svega bila žena koja je možda uistinu pisala pismom i jezikom za žene te ostavila ljepotu ženske duše u srcima onih koji su je poznavali i o njoj pisali sonete. Ta velom tajni ovijena ženska sudbina je sudbina koja se provlači kroz stoljeća i dodiruje one žene koji u sebi nose ljepotu postojanja, govore, mnogima, nerazumljivim jezikom, pišu pismom srca. A madrigali nas još uvijek, svojim tonovima pozivaju da osjetimo tajnovitost ženske duše i spoznamo ljepotu osjećaja koji nam potvrđuje da je divno prije svega biti žena. Onda se sjedinjuju stoljeća u trenutak istinskog postojanja i spoznajemo da su svi soneti i madrigali napisani tim divnim stvorenjima koja su prije svega znala biti žene. Tajna poezije Cvijete Zuzorić se krije u nama samima, u perivojima iz kojih smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život. Poslušajmo treperenje lišća u parkovima naše mladosti, glasovi naših srdašaca su još tamo, odaju nam tajne koje onda nismo uspjeli odgonetnuti. Pišem ovo štivo o Cvijeti Zuzorić, žena o ženi koja je prije svega bila žena, ali ga pišem i svim muškim srcima da bi razumjeli i osjetili jezik žene, čuli ono neizgovoreno, pročitali ono ne napisano pismom koje smo svi naučili čitati. Govor srca srcu, jezik u kojem se sjedinjuju dva srca u jednu dušu iz koje onda neprestano izrasta ljubavna poezija pisana pismom srca.
