Svitalo je na vratima vremena, danilo je na vratima duše, zorilo je u srcu, jutrilo je dimenzijama novim u univerzumu uma. To je bio zov nutrine, titraj ekliptike unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg nutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se protegom snova, treptaji dobrote pokreću našu nutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao Muza nadahnuća, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti se zrcali jezero istine, lepršava kčer vremena miluje nutrinu, spektarom novih boja razbija bjelinu i tajnovitu dimenziju pretvara u željenu blizinu. Proizašli iz ritma kozmosa, mi rođeni na obroncima sna i jave, mi krenusmo na bezvremeno putovanje vremenom. Panta rei, drevna mudrost titra u svjesti, poziva me na misaono lutanje evolucijom. Uranjam u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja prolaznosti u bezvremenu vremenske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neotkrivenog znanja. Svjetlost nutarnjeg sunca se prelama u Kohinoru svijesti, nove putokaze ka riznici neprocjenjenog blaga iskri. Koračam stazama koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Vidim kako iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, ćutim snagu ognja koja dokazuje istinitost Heraklitovog sna o postanku ovoga ovdje i ovoga sada. Na putovanju koridorima znanja susrećem Zenonovu kornjaču i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvorišta ljepote, do tajom ovijenom čudesnog pupka svijeta. Četri duše, četiri stvoriteljice trenutka Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi pjevuše zornicu i bude u meni znatiželjno dijete. Ćutim to sretno biće, osjećam kako pleše valcer cvijeća, kako se u perivoju duše igra sa leptirima, kako hvata zlaćani Venerin prah, kako stvara moj svijet u kojem uistinu opet odrastam do homo ludensa uklesanog u mramor velikog skulptora, tog dobrog, ali svojeglavog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam do sada ispijala znanje osjećam u sebi i nazivam moje vrijeme.
