Ljubičasti suton se preobražavao u lazur ljubavne noći i odnosio nas na obalu oceana snova. Stajali smo na pješčanom žalu i promatrali igru pjeska i pjene. Otvorio si sedefastu školjku i darovao mi njen sjaj. Pripitomio si Kerbera pred dverima duše. Zaokružio si svjetlost u geometriju žudnje i prepustio me sili teže da sama ostvarujem dimenziju vremena. Izvadio si zlaćanu spiralu iz vječnosti i pretočio je bisernu nisku između tvog i mog neba. Anđeo je pjevušio mjesečevu sonatu prebirući po strunama nebeske harfe. Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe ogrnutog rapsodijom boja, tebe donešenog sa Olimpa u vatri ukradenoj bogovima. Čuvarica Lunina hrama je skidala osmjehe sa lica noćnog pustolova i preobražavala ih u kristalni lapis lazuri kojim je mostove među zvjezdama pretvarala u premosnice između duša, u afrodizijak među srcima, u eliksir putenosti, u osjećanja osjećaja renesansne istine. U tom azurnom plesu vječnosti naslutih lakoću praiskona, oćutih plimu i oseku strasti i blaženost zagrljaja. U Platoniji svjesti otkucava vrijeme izranjajući iz treptaja tvojih očiju. Pred oknima duše se širi ružičnjak lapisnih latica na kojima se prelamaju plameni jezici nježnih milovanja. U geometriji sna vidim srce svemira iz kojeg ističe lijek kojim vidam rane prošlosti. Bezgraničje ovog sanjanog ultramarina postaje krug ljubavi. Lazurni dlanovi beskrajnosti slijevaju njene silnice u kalež života. Vjetar sa orkanskih visova pamćenja postaje mistral, Muza provansalskih pjesnika i daruje nam šaputavo nadahnuće sa izvorišta ljepote. U dolini neisplakanih suza ruže mirišu sjećanjima na prohujale oluje i tkaju koprenu lijepih privida kojom nas brane od vraćanja u tužne uspomene.
