Tvoje su oči oslikane kistom vječnosti, u njima se zrcali snaga ljubavne balade iz vremena renesanse, govorio si mi u noćima našeg naglog ljeta.
U tebi se krije nježnost rapsoda koji još uvijek pjeva na trgovima sna, odgovorih ti dok smo osluškivali zvuk nebeskog pijana i uranjali u vrijeme prije vremena, u onaj tajanstveni san drevnoga skladatelja čija se osjećanja pretaču u tonove našeg trenutka.
Pjesma iznjedrena iz ljubavi, zaustavljena u vremenu i pretvorena u renesansni san. Na obali jezera mira i spokoja vidjeh drvo spoznaje koje je bacalo sjenku svjesti na sve četiri strane svijeta. Sve protekle epohe se sjediniše u zagrljaj kojim si me uspavljivao. Volim tvoj praiskonski dodir u kojem naslućujem eone tvog anđeoskog postojanja u svevremenu.
Ljubav se ogleda u jezeru i ukazuje se u svoj svojoj nagosti. Sa neba kaplje mjesečev sjaj i uranja u dubinu duše izazivajući plimu nečeg novog, nečeg bezimenog što nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove i gradi kristalni zamak na otoku sreće.
Ti si uvijek znao odlediti moje srce zaleđeno sumnjama, skidati inje sa duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio si i ostao bog sunca koji stoluje u mom univerzumu. Branio si me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima. Vratio si me u trenutak iz kojeg sam izašla onog davnog ljeta vjerujući da je ljubav napustila moje odaje, probudio si usnule želje i pozvao, mene odmetnicu sreće, na slavlje osjetila.
Osjećam žudnju u tvom pogledu i želju na mojim dlanovima. Uranjam u tkivo sna i dozvoljavam dionizijskoj opijenosti da pripitomi um. Ti mi šapućeš stih pjesme Lady Greenleeves, budiš usnule leptire u perivoju srca, nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i svira vječnu melodiju o ljubavi. Srcem se bolje vidi šapuće mi Empirejska ruža iznikla u duši i ja joj vjerujem.
