Stajala sam na pješčanom žalu život pogleda uperenog u jedno veliko ništa. Ledena ruka izronjena iz dubine podsvjesti je dotaknula djelić željenog zaborava, pokrenula mašineriju tugaljivih sjećanja, probudila leptire pamćenja i otvorila škrinju bolnih uspomena. Oćutih snagu istine o zlu skrivenom u Pandorinoj kutiji. Oslobođena silueta nečeg neobjašnjivog, nečeg što ne znam pretočiti u izričaj je bjesomučno gnječila kristalne zidove hrama ne čijem žrtveniku je dogorijevala svijeća prohujalom vremenu. Osjetih gušenje, strah se uzdizao koritom nutarnjih ponornica i trovao vrulju lijepih privida. Otvorih oči. Bio je san, sličan onima koje pamtim iz vremena tihog umiranja. Zar će me opet posjećivati bezimene aveti, izgnanice sreće?
Udahnuh svježinu mladog dana. Na oltaru svitanja je zaiskrio lumin u čijem plamenu vidjeh izgaranje bezimene siluete prohujale noći. Osluhnuh rapsodiju procvijetalog jutra, osjetih snagu zamke lijepih uspomena i prisjetih se tišine satkane u obrise davnih snova. Nova svjetlost buja praskozorjem, počiva na bisernim oblutcima razasutim žalom sjećanja. Koračam padinom vječnosti i skupljam blago izgubljeno u vremenu nepostojanja, prosuto iz oceana u kojem se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti. Udišem miris ružina drveta koje niče iz olujnog neba davnih snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. Velika pukotina željenog zaborava se pretvara u uvalu vječnosti u kojoj valovi oceana sna dodiruju hridi izrasle iz vjerovanja. Osluškujem šum tog beskraja i čujem ključanje krvi u dnu svetoga grala, na dnu kaleža života, u klijetkama življena. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti, plešu ples budnosti u ljubičastom snu. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, u cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam blizinu srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji legendarnim mačem režu Gordijski čvor nagomilanih oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku sudbine koja piše svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju, u carstvu boga Kairosa.
sretna poželjeh istražiti nepoznate pustinje i prašume moga svemira. Sjetih se knjige "Kosmos" Aleksandra von Humbolta. Upitah se kako ispitati nepoznate djelove nutarnjeg svijeta, od kuda krenuti, kako raskrinkati zagonetku u kojoj se krije izvorište privida koji izranjaju iz literature, poezije, znanosti. Budna utonuh u san koji je danas teško opisati. U dubini sjećanja, na vratima prohujalog vremena vidjeh Shakespearovog Vratila preobraženog u magarca kako luta šumom tražeći izlaz iz nje.
U lahoru privida začuh vilinski glas…
"Pjevaj mili smrtniče jer moje uho ljubi tvoju pjesmu. Zaljubih se u te, lik tvoj zarobio mi oko, vrline tvoje me nježno miluju…meni se čini gospo da zato imate malo razloga, razum i ljubav danas nisu najbolji prijatelji…I mudar si kao što si lijep…kada bih imao malo pameti da izađem iz ove šume imao bih je dosta za svoju potrebu…"
Shvatih da treba krenuti ka suncu. Krenuh ka Levantu sna i u jednom sutonu na trgu cvijeća vidjeh ljubav kako leprša kao noćna leptirica, oćutih je u lahoru, začuh njen glas u cvrkutu plemena ptica koje se vraćalo u dolinu suza. U ćilibarskom pogledu tvojih očiju naslutih prastaru sliku, njene oči i njenu dušu. Iz pjeska i pjene se uzdigula boginja i zavrtložila trenutak u spiralu sreće, u ljubav, u život.
