Nebom su letjele crne ptice i potvrđivale se slutnjom u duši. Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo, tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice. Zla kob se kao vještičja sjena nadvila nad trenutak koji sam grozničavo skrivala od sebe same. Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine. Tražila sam iskru nade, a kada je tiho pokucala zaboravljala otvoriti okna srca. Zaustavljena u tugama ne tražih više ljepotu u daljinama. Sklupčana u entropiji zatvorenog prostora nisam osjećala svježinu svitanja niti blagost sutona. A onda si došao ti s buketom svjetlosti u rukama i razbio tugaljivu sliku jesnjskog umiranja. Svilenkastim velom svoga svemira si umotao moju dušu i zaustavio trajanje izgnanstva na koje sam sama sebe osudila. U čaški nebeskog cvjeta si mi ponudio eliksir ozdravljenja i rastjerao crne ptice sa horizonta svijesti. Suton se spuštao laganim koracima u oslobođeni trenutak buđenja. U silueti ljepote prepoznah odbjeglu ljubav u povratku, a u zrcalu vremena, u dubini tvog pogleda vidjeh kako se u opustjele konture moga lica vraća osmijeh i skida krinku iza koje sam se godinama skrivala. Na stolu je ležala otvorena bilježnica u kojoj skrivah boli, vjetar se ušuljao u odaju i okrenuo novu stranicu na koju upisah prvi ljubavni stih tebi dragi moj pjesniče. Svojim dolaskom si zaustavio jurnjavu vremena, a ubrzao otkucaje srca, u duši ugasio tonove tužaljki i darovao mi poeziju ljubičastog sna. Savladao si Kerbera na dverima duše, promijenio kraj legende o Orfeju i Euridiki i ne okrećući se prošlosti me izveo iz tmine nutarnjeg Hada. Nad životom se razlila vječnost puna simfonije svjetlosti i rapsodije boja. U dubini tvog pogleda pronađoh prostor- vrijeme koje nas sjedinjuje u biverzum sna i univerzum jave. Na obzoru svakog novog svitanja umjesto crnih ptica lepršaju leptiri i najavljuju proljeće ljubavi u kojem trajemo već godinama.
