Jedne smo noći, gazeći nebesku rijeku puni tuge s iskrama želja, tražili put ka jednom novom, tek nastajućenom, zajedništvu. Oćutih sjedinjenje duša u lakoću postojanja. Strah se pretvarao u boju jutrenja. Uronih u purpur neba i spoznah da među zvjezdama nema mostova, da su zvjezdane staze tek iluzija tužnog srca, da nas zvijezde svojim šapatom, svojom rapsodijom zlaćane boje pozivaju u vječni san o ljubavi.
A ona, ona je došla je sa zvijezda, spustila se s neba da probudi svijet, došla je odjenuta mnogim imenima, došla je i ostala zauvjek tu među nama. Još uvijek korača bosonoga, nečujna, kao vizija, spušta se valovitim stazama snoviđenja, ulazi u nedohvatne dubine duše, leprša kao leptir i raznosi pelud sa tek procvalih pupoljaka, pušta ga da padne na plodna polja sreće i onda ga vjetrom ponovo raznosi, dijeli, daruje beskrajem u bezvremenu svoja vjekovanja.
Stavih srce u vjetar željene blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no eho svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina prošlih vremena, ljepota prvih sastanaka, lakoća postojanja i stih jedne davne pjesme. Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge su davne jeke u jednoj pjesmi spletene.
Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako sjenka voli ljubav ima sjenku duše, ako lav voli ljubav dobija lavlju snagu, ako dijete voli ljubav je puna istinskoga žara.
Ja sam duša istine, začuh glas svjetlosti dok je vjetar svirao sonatu o ljubavi, vjekujem u svakoj vlati trave, u svakom cvijetu, u kristalu rose, zrncu pjeska, kapljici krvi. Ja sam majka nad majkama i zrcalim se vremenu, ja sam lice svjetlosti i naličje tmine, ja sam razigrano dijete u svakom čovjeku. Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu svitanja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi dušu zgrije, nisam dozvolila srcu da diše.
Iznenada njega oćutih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono cvijeće što je ostalo u tami i za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta miliun ne procvalih ruža.
