Bio je san i ostao je san, naš san. Izronili smo iz ništavila u beskraj slobodne misli. Na rondou vječnosti stoji putokaz ka dubini srca, najsvjetliji put kojim smo mogli krenuti. I krenuli smo. Koračamo stazama svih svjetonazora, plivamo ponornicama svete svjetočulnosti. Divno je vidjeti te sretnog u ovom praskozorju, čudesno je sjediniti se s tobom u beztjelesnost duševnog mira, uroniti u maštoviti svijet svjetlosti i osjećati jednostavno ljubav.
Zaustavio si nestajanje zvijezda sa moga neba, promijenio smijer vjetra koji je dolazio sa orkanskih visova nepoznatih daljina. Odnio si me pod sjeverno nebo da vidim rađanje Aurore bourealis, da osjetim zagrljaj boginje i vjetra. Poljupcem si ubrzao okretaje zemlje, razmaknuo oblake tugaljivih slutnji, otvorio vrata vječnosti i uveo nas u grad sunca.
Oćutih pretakanje strana svijeta u jednu jedinu, slijevanje godišnjih doba u naše, samo naše vrijeme postojanja u snu. Veliko sunce se njihalo u ljuljačci satkanoj od tkiva trenutka i ljeskalo u tvojim očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama. Na crvenom pjesku vidjeh tragove naših stopala koje ostavismo pozdravljajući izranjanje čarolije iz bezdana noći. U prelamanju svjetlosti prepoznah boje nade i ljubavi, boje nepostojeće u duginom spektru.
Tvoj pogled je oaza mira u pješčanoj oluji punoj uskovitlanih dvoumljenja. Tvoj osmijeh je sunčana strana ulice kojom koračam ohrabrena tvojim dlanovima kojima skidaš breme uzaludnosti sa mojih ramena i oslobađaš me sumnjićavih misli.Ti si jarbol životnoj lađi koja plovi bespućem privida, zvijezda vodilja meni pustolovu pred vratima sna.
Tvoj glas je jeka iz odaje proročanstava, potvrda ispisana ćilibarskim sjajem na zidovima mjesečeva u hrama. Na oltaru vjerovanja doživjesmo vjenčanje suprotnosti i pobjedismo misterioznog zloduha koji se, kao pepeljasto svjetlo, uvlačio u naše postojanje. Milostivošću srca si okitio prosjakinju koja je tumarala bezprostornim stazama obale bezvremenog oceana i zagrljajem joj darovao obličje sretne žene.
