Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičice
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...
Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica izgovarana eonima,
na svim jezicima,
utkana u vrijeme,
isklesana u kamenu,
ovjekovječena u antologijama,
oslikana srcem,
opjevana dušom,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte???
ali je te volim,
kličem svitanju.
u ime čega???
u ime prošlosti???
ne ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te...
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.
Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.
Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu
Volim te.........
da zaustavim umiranje
nedužnih jer
jedan kontinent umire
zbog epidemije požude.
Volim te.........
da dodiri ne postanu opasni
da puljubce ne obuzme strah.
Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.
Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje eho
širi se beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica.
kličem sretna,
kličem tebi...
