U dolini smaragdne rijeke,
na izvorištu arkadijske ljepote,
na obroncima zemlje dobrih ljudi,
među čokotima crnoga vina,
na kršu tvoga djetinjstva
zagrlismo tišinu,
osluhnusmo jecaj vremena,
dotaknusmo vječost.
Grlio si tankoćutnošću svojih dlanova,
ljubio nježnošću usana,
pretakao medovinu neprocjenjive vrijednosti
u moja njedra,
ispijao nektar čujnosti iz mojih uzdaha.
Svaki naš pokret se oslikavao
na putokazima vječnosti.
U zagrljaju duše i tijela
osluhnuh bezglasje sreće,
tihovali smo tihanim govorom ljubavi,
smijali se jecajem tišine,
voljeli urlikom bezriječja
u dolini zelene rijeke.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene,
oćutih žigosanje trenutka spoznaje,
smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama,
otkrih istinu
u
ekliptici nutarnjeg sunca,
u rađanju na levantu i
umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.
Naslutih vrtloženje zlatne niti između nas,
oćutih zagrljaj svjetla i tmine,
susret tebe i mene
u pjesmi ljubičastog svitanja,
u plamenu svijeće na oltaru vremena,
u titraju ognjila strasti,
tvom putu ka meni.
