Nakon dugo vremena osjetih želju da prolutam svijetom plahe svjetlosti, da uronim u imaginaciju čudesnih metafora pisca. Gaston Bachelard je pisao o jednostavnoj sanjariji, bez suviška znanja, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju.
Vrijeme prolazi, rijeka nevraćanka odnosi trenutke u ocean snova, u svemir, jamu bezdanicu, u magličaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorce uspomena. Stoljeća prolaze, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek drugim pupoljcima, leptiri žive samo jedan dan, plemen svijeće života titra samim svojim postojanjem. Poezija i slikarsko umijeće me odnose u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek odveo na polja metafizike i nadrealizma. Njegove slike, sjedinjenje prostora i vremena u svjetlosnoj dimenziji trajanja, njegov kaos s fraktalima i širinom svemira otvorili su mi vrata nekog novog svijeta. Uranjam u njegove rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža. U tom čudesnom vrtlogu osjećaja zaustavljam sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovdje i sada, u purpur snova.
Osjećam buđenje u novom snu. Uranjam u plamen voštanice i ćutim snagu vatre početka.
"Plamen sâm, ja sam sâm… stih je koji je napisao Tristan Tzara. U poglavlju posvećenom Samoći sanjača voštanice Bachelard se pita što taj stih zapravo znači: „Žalost ili rezignaciju? Simpatiju ili beznađe? Kakav je stvarni ton toga poziva na jednu nemoguću komunikaciju?“
U plamenu voštanice koja gori sama, izgara osobnom energijom uspravnosti i ne treba joj pomoć, Bachelard prepoznaje moćan simbol i svoju poetsku meditaciju posvećuje šutljivim samotnjacima, mučaljivim osobama koje nude jedino samoću.„ Pa ipak je“, primjećuje Bachelard, „samoća za biće koje voli i koje može biti voljeno – ukras!“
Čudni su putevi božji još čudniji putevi duša. Umijeće umjeća sjedinjeno u doživljaj Dalijevih slika i poetike plamena voštanice donosi miris ljubavi. Ples leptira u nutarnjem svemiru, u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja ćutim ono što sam, utapljajući se u njihovom mirisu, oduvijek ćutjela, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi.
U plamenu vatre duša mi se njiše,
sjena njena sklada zornicu ovu,
sa ognja sreće snoviđenje diše,
riječi se slažu u ljepotu novu.
Odrastoh do djeteta snenih očiju,
osjećam ljepotu razigranog srca,
ognjilo strasti, vatrenu kočiju,
sanjam život u kom sreća grca.
Plamti vječna vatra u dubini duše,
voštanica iskri od ljubavi sjeme,
od njene snage sve se tuge ruše
kao Dalijevo rastopljeno vrijeme.
U sanjariji plahog svjetla postajem sanjač koji uranja u osobnu blizinu. Ćutim kako svjetlost voštanice u meni život sanja i odnosi me u skrovište bezuvjetne prisnosti. Osjećam da u koridorima nutrine tmina nestaje jer iz kuteva svjesti izranja drhtavo svjetlo, plam svijeće života.U uglovima srca osjećam život kao vječni san, ćutim izvorište energije vječne svjetlosti. Srce voli lomne vrijednosti, ono opći sa vrijednostima koje se bore, sa plamičkom voštanice na žrtveniku trenutka koji ubija tminu.Sanjarija plahe svjetlosti čuva slike tankoćutne realnosti moje svakodnevice. Postajem sanjar, slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju svitanja spoznaje, sjednjuje svijest i podsvijest u intimno žarište postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje voštanice. Osjećam da slike postaju nevidljive kada je svijest budna, kada je potpuno jasna, i da su uvijek tu kao plaha svjetlost, kao izvorište, kao praskozorje svjesnosti.
