Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.
Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.
Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.
Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu
Zdenko Jelčić
U portu, pod zidinama Grada trubadur prebire po strunama gitare.
Osrčje mora šumi baladu o prohujalim tugama.
U čudoriječju vjetra i kriku ptica čujem bezglasje molbe izgovorene na vratima vremena.
U dubini tvog pogleda pronađoh davno izgubljeni san.
Utopih se u nepatvorenosti tebe i na dnu tog nježnog beskraja pronađoh sebe.
Zaustavih se na koraljnom grebenu tvojih dubina osjećajući rađanje prostor- vremena inače nedohvatnih visina. Promatrala sam plamene suze svetoga Lovrijenca, tu zlaćanu predstavu koja se odigravala u vremenu prije našeg vremena. Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima i oćutih pretakanje jantarnog zlata u dubinu mene.
Osmijehom si sagradio most vjerovanja i preveo me preko Letine rijeke u carstvo snova.
Oćutih da ne želim zaborav, jer kroz naše noći tutnje samo lijepa sjećanja koja zatvaramo u galeriju uspomena. Između rađanja i umiranja je tek slabašna nit kojom se sidrimo u trenutku, kapljica rose na zrncu pješčanog sata u kojem se ogleda grijeh i oprost, pokora i pročišćenje, korizma i uskrsnuće.
U toj maloj vječnosti se događa život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji. Kako je lijepo razbijati kukuljicu, oslobađati leptire spoznaje i gledati kako tkaju svilenkastu mrežu u koju hvatamo postojanje u zbilji. U artimiji srca čujem tišina suglasja čežnji i želja.
Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij u kojem se ogleda kristalna Luna
i zrcale zvjezde tvoga neba.
Ostavi me u žuđenom djeliću vječnosti
u kojem ne postoji ni bol ni patnja,
u Alephu beskraja u kojem nepostoje sjene koje zaklanjaju sjaj tvoga sunca.
Odnesi me u dvore satenske noć da slušam
tihovanje snova i šapat mjesečava praha.
Ostavi me na hridi tvoga oceana
da gledam rađanje biserja iz sedefa tvojih dubina.
Odnesi me u dolinu suza, tamo gdje rastu mirisni kristali zagrljaja Psihe i Amora.
Ostavi me na laticama nebeskih cvjetova da oćutim plam u očima svemira.
Odnesi me u podmorje tvojih želja
da u njima naslutim sitost ljepote i žeđ za nektarom tvojih plodova.
Ostavi me u kapljici crnog vina
da omamljena ljubavlju odživim
sretne trenutke
od sada do vječnosti.
Odnesi me u tvoje nemire
da osjetim spokoj uzbuđenja
i uzdrhtalost tvojih snova.
Ostavi me u tvom zagrljaju da odsanjam san na graničju između jučer i sutra,
između dana i noći, između svevremena i našeg vremena.
