Marketing
jerihonska ruža...
Svitalo je na trgu cvijeća. Purpur jutrenja se mješao sa mirisom proljeća, dlanovi neba su razgrtali veo zle sudbine nad srcozorjem sna. Zvona katedrale su najavila dolazeće tugovanje u srcima, jecaj tihovanja. Cvjećarica je prosipala latice tek naslućenih ruža u kalež tog praskozorja posvećene vode. Pružih ruke i na dlanovima zasjaše kristali davnog vjerovanja. U kapljicama svete svjetlosti vidjeh sliku ulaska u Jeruzalem i naslutih put pokore.
Oprah lice rapsodijom mirišljavih boja i osjetih titraje vječnosti u zraku.
U gnjezdu spletenom od listova palme i maslinovih granćica je tihovao znak ljubavi i vječnoga života. On se nasmiješio, a ja dotaknuh kovitlac uzbuđenja, cvijet uskrsnuća kojemu je Majka Kristova udahnula dušu, a primalje ga polagale uz uzglavlje rodilja za lakoću poroda, sreću djeteta, ostvarenje snova. Cvijećarica se nasmiješila i rekla, da, to je cvijet iznjedren iz spirale svemira, cvijet koji ne stari, ništa ne traži, a daruje sve. Dobih Jerihonsku ružu na dar.
U tom trenutku buđenja, u sretnom trenutku postojanja, osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih snagu kovitlanja cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti. Mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenucima.
Na obroncima sazrijevanja, u zagrljaju zrelosti, u kolotečini života, u obruču egzistencijalnih strahova, Ljubav stoji na vazi zatomljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja i traži zvijezdu izgubljenu u magli godina, orkanu sudbine, u oluji ruža, procesu prelaženja u godine smirenja strasti i svjedočenje svog istinskog postojanja u vrtloženju vremena.
Podižem pogled k nebu, ćutim titraje duše vremena u titraju sna i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. Vidim ljubav, koja gluha kao zaljubljen tetrijeb, sa znacima starenja luta snovima i nesigurna stoji na vratima mog dušokruga. Otvaram kapije svijesti i ne dozvoljavam joj da postaje tamničar slobodi, da jeca nad ranjenim suncem mladosti.
Pred očima srca se prosuo rajski vrt pun mirisa, boja i muzike. Pod drvetom spoznaje sjedi naša pramajka i šapuće mi:" Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, boginja sretnog trenutka, vučica koja bdije nad našom ženskosti, je majka i žena u svakoj ženi.
Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene. Mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.
Post je objavljen 01.04.2012. u 06:31 sati.