Lutali smo pozornicama velikog svjetskog kazališta,
zaustavljali se na rampama trenutaka izgubljenih
u farsama, igrokazima, tragikomedijama, melodramama vječnosti.
Skrivali smo se u gledalištu teatra zatomljenih osjećanja i u jednom trenu darovane nam sudbine izašli na scenu, svjesno stali pod reflektore i tkivom drevnih snoviđenja ispisali novi scenario života.
Vječnost je zatvorila krug postojanja, trenutak je zasjao Alephom, ozrcalio se rapsodijom boja, okusom meda, mirisom ruža
i dokazao nam beskonačnost trajanja u prividu prolaznosti.
Na dlanu vremena titra svjetlost odbjegla iz trinaestog eona, otrgnuta iz zlatne hostije praiskona. U planetariju svjesnosti blješti biverzum, vizija hrama u kojem gori vatra prapočetka. Promatram magiju ozrcaljenu u ljepoti tvog pogleda i vidim nastajanje novog svijeta.
Ti i ja ljubavi sjedimo na obali smaragdne rijeke i ne gledamo, ne mislimo, samo sjedimo i držimo se za ruke, sjedimo i osjećamo blizinu kao svilenkasti veo koji nas brani od zlih slutnji.
Kamenjar utkan u panoramu sjećanja je Arkadija mome srcu,
dolina tvoga djetinjstva je san iz kojega se više nikada ne želim probuditi, zelena rijeka je šapat bezvremena, osluškujem njen šum i čujem tišinu močvare u kojoj smo se igrali sa barskim pticama i brali cvijetove nezaborava.
Bili smo i ostali djeca, sanjari na obroncima prolaznosti,
vječni putnici u kapljicama vode nevraćanke.
Tamo gdje rijeka grli more, u delti na kojoj se otvaraju porte beskonačnosti, tamo osjetismo da nam je sudbina sklona. U jednom jedinom treptaju oka odživjesmo odiseju, začusmo odu bogu mora, pjev sirena i uzdah sreće na obali Itake utkane u ep o vjernosti.
Stajali smo satima u zagrljaju protoka sna, uživali u nepostojećoj dimenziji koja je izranjala iz naših milovanja i nosila nas u vječnost, u sljedeći trenutak, u okrilje vjerovanja u ljubav.
Jesmo li mi rijeka, upitah da razbijem tišinu, tišinom si mi odgovorio, tek kap u beskraju sna. Zaustavih misli u točki sjedinjenja, u žiži treptaja tvog oka, u zjeni univerzuma. Osjetio si moju želju i šapnuo, svaka točka je središte želja, žudnji i čežnji.
Osjetih toplinu ognjila strasti, vidjeh vrtloženje boja, začuh rapsodiju snova, oćutih zagrljaj pjeska i pjene, rađanje Venere na žalu života.
Erato, tajnovita brodarica naše životne galije, pretače naša osjećanja u poeziju kapi, u antologiju sanja i tihanim govorom iskri dugu u krug zajedništva, slijeva sjećanja u Mnemozininu rijeku i ne dozvoljava zaboravu da obriše slike lijepih uspomena..
