Čovjek je mjera svih stvari, u magiji trenutka budnosti čujem glas učitelja ljudskih vrlina.
U zrcalu beskraja slutim istinu drevene mudrosti, vidim prasak lux primusa i ćutim tišinu uma.
Uranjam u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu svemirske rijeke
i plovim sve dalje i dalje u beskrajnost kaosa,
bezakonja iz kojeg izranja sveta geometrija.
U Kohinoru svijesti se prelamaju putevi svjetla,
putokazi kojima stižem u riznicu neprocjenjenih istina,
koračam stazama koje čovječanstvo već tisućljećima sanja.
Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera,
smiješe mi se Demokritovi atomi, a bujica života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san.
Na putovanju putevima davnih sanja susrećem Zenonovu kornjaču satkanu od svjetlosnih zraka i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog, do onog čudesnog, vječno traženog omphalosa, pupka svijeta.
Ovo je priča o ljubavi, dijelić sna otrgnut iz sazviježđa koje treperi na sjevernom nebu, poema ljepote utkana u vrtloženje zlaćane spirale izronjene iz praizvora, uronjen u ljepotu Lunina hrama.
Ovo je rapsodija skladana plesom struna i šapatom Plejada koje su pozdravljale tvoj i moj susret na obroncima vage i škorpiona, vage i bika, vage i lava, vage i strijelaca, na raskrižju zvjezdanih staza kojima već tisućljećima ostavljamo trag tišine našeg sanjajućeg uma.
Osjećaš li moć ovog trenutka, čuješ li šaputavu svjetlost Siriusa na kojem smo u trinaestom eonu sudjelovali gozbi Anđela.
Budim se u snu.
Sanjiva budnost se kroz sitnozor privida preobražava u sliku rađanja ljubavi.
Na tvojim dlanovima još uvijek titra snaga svjetlosnog prabića s kojim sam plesala nebeski menuet.
Zagrli me u ovom djeliću sna i ostavi trag na koži kojom osluškujem titraje vječnosti.
Vidim nas u odorama prohujalog vremena, pričinja mi se da lebdimo onim istim krugovima kojima su se Dante i Beatrice uzdizali ka Raju. Vergil se vratio u svoje vrijeme ostavljajući nas pred dverima Elizeja, da tepihom od razasutih latica nebeskog cvijeća zakoračimo u carstvo svemirskog uma.
Žubor Mnemozinine rijeke iskri slike rađanja u vremenu poezije zvijezda i emocionalnog sazrijevanja. Nebeski jeleni upregnuti u kristalnu kočiju nas odnose na izvor iz kojeg izvire kozmička energija i spektrom čudesnih boja gradi most ka trenutku našeg buđenja.
Napuštamo tišinu bezvremena, držeći se za ruke lebdimo metaverzumom osjećajući lakoću i moć ljubavnog zagrljaja. S druge strane duge na nas čeka svjetlosna dimenzija zaobljena silom gravitacije. Neka nevidljiva ruka nas spušta u njen zagrljaj i zatvara za nama vrata vremena. Utapljamo se u zjenici vremena i osjećamo snagu koja nas vraća na zemaljske staze, u jesenjske kiše koje ispiru slike u kojima smo eonima trajali.
Ostala je samo toplina na dlanovima sa kojih su nebeske srne jele zrnca sreće.
Milujem tvoje tijelo i čujem smijeh tvojih ćelija. Sveta krv se slijeva ponornicama u ocean tvoje duše.
Zadržao si u sebi tišinu vječnosti, tihani jezik kojim mi odaješ tajne tvoga svemira.
Osjećam tvoje misli kao lahor koji se spušta sa vrhunca žudnje, ćutim tvoje osjećaje koji postaju eliksir mojoj duši. Vidim ekliptiku tvoga sunca među sazvježđima tvoga neba, iskričavu putanju koja me odnosi u tvoj zagrljaj. Da, ovo je ljubavna priča koja je počela prije vremena, priča nikada napisana u zemaljskim knjigama, priča koja se događa u svemirskim širinama našeg uma, priča koja se zrcali u nama i univerzumu.
