Promatram kako se lazur noći miješa sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Na oltaru vječnosti iskri praskozorje sna.
U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja.
Ćutim poljubac u mirisu proljeća koje ubrzava san, na jeziku svetu hostiju, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući svoje dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Pišem pjesmu nad pjesmama,
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu,
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak vječne slobode.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka.
Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose,
prođoh kraj čuvara vremena
i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću.
U spiralnoj dinamici svjetlosti nad svjetlima,
u trenutku uskrsnuća na gori pokore vidjeh kako ljubav,
u haljama bijelim otvara dveri vječnosti i mrvi tugu,
te okove nevidljive bezdušnosti.
Osjetih kako nježnim dahom gasi vatre noćnim morama,
prosipa zvjezdano sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze prohujalog vremena.
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se gase oči neba, kako silueta ljubavi izranja iz kukuljice tugovanja i ogrmuta strunama istkanim vrtnjom nebeskog vretena na žrtveniku jutrenja pleše svoj bezvremeni ples. Budim se u gradu sanjajućih knjiga.
Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam zvjezdanoga praha,
ritam srca koje zvjezdanim stazama jezdi, slova osjećanja, glazba trepravih duša se gradom snova širi.
To su slova kojima srca pišu, slova koja se u sanjajućim knjigama kriju, slova koja skladaju melodiju sanjanih balada, slova puna uzdrhtalih mjesečevih niti.
Čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčelinjih duša što se roje i mirišljavim medom limunova cvijeta daruju svakog tko zakorakne u carstvo spokoja, ljubavi i sreće.
Grad sanjajućih knjiga se preko sedam brežuljaka širi. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže i sa svih strana duša sunca u grad stiže.
Opojan miris limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija.
U plavićastom svijetlu razigranih snova naziru se drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san sniva i grad sunca su sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.
Koračam zvjezdanim stazama do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama poeziju drevnih oceana svira. Dotaknuta toplinom koju duše knjiga zrače ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara.
Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru da u gradu snova suze neba kao dijamanti vječno u snovima blješte, da sanjajući pupoljci u san o ljubavi izrastu, da se mirisi sanjajućih knjiga mirisom drevnih šuma ovim snenim gradom šire.
Osluškujem i u lahoru čujem zvjezdana slova, osjećam ritam sretne pjesme neba.
To zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o gradu sanjajućih knjiga
i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.
