Marketing
Tražim riječi nutarnje tišine...
Hugo Baal: Karawane
jolifanto bambla o falli bambla
großiga m'pfa habla horem
egiga goramen
higobloiko russulahuju
hollakahollala
anlogo bung
blagobungblago bung
bosso fataka
üüüü
schampa wullawussaolobo
hej tattagorem
eschigezunbada
wulubussubuduuluwussubudu
tumbaba-umf
kusagauma
ba - umf
Neprevodivost ove pjesme dokazuje snagu jecaja pjesničke tišine.
Osluškujem tihovanje srca i prisjećam se dadaista sa početka prošlog stoljeća.
Osjećam kako njihove vizije žive u nama. Možda bi one u ovom surovom vrisku naše epohe trebale postati naša stvarnost, možda bi trebali pokušati iscrtati nova slova, zvjezdana slova kojima bi napisali novi manifest vrijednostima, novi manifest životu.
Dada je značila početak novog vremena, otvaranje vrata nadrealizmu, iluziji u kojoj se zrcalila okrutnost stvarnosti.
Počnimo tamo gdje su oni bili zaustavljeni.
Što znači riječ Dada?
Pogledajmo u leksikon.
Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom, zbogom do sljedećeg puta, na rumunjskom, vi imate pravo, na hrvatskom razlomnjena u da, da, iskri misao , istina je. Ona je internacionalna riječ koja označava pokret, buđenje, svitanje, rađanje, srcozorje, snoviđenje i potvrdu svega toga.
Dada trenutka, Dada univerzuma, Dada galaksija, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije, Dada kapitalizma, Dada slikara, Dada duhovnosti, Dada pjesnika koji su o njoj pisali riječima, ali samu riječ za nju nikada nisu stvorili.
Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada darko, Dada čurdo, Dada budilica, Dada ja, Dada ti i svi oni koji vjeruju u mudrost. Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s jecajem nutarnje tišine, s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.
Tihujmo je tihanim izričajem nutarnjeg sunca jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Ona je tajnoviti osmijeh ove stoljetne dame, Dada je clou, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, najčudesniji cvijet satkan od boja sna, najsuptilnija muzika duše, najljepša poezija napisana srcem. Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika.
Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budha-d, Dalai Lama-a, Dada m da da..da da, mhm da da, a gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.
Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela Pompeja, potvrdila se poslije potresa u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo.
Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim malim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca, zar smo zaboravili tihovati srcem, šaptati dušom, govoriti tišinom.
Zašto se nije probudila poslije 11. septembra u New Yorku, zašto nije prošaputala poslije tsunamija u Japanu? Neka se probudi danas dok se svijetom širi avet lažnih vrednovanja ljudskosti, dok se šire glad i neimaština, a novac se gomila na jednoj strani Kairosove vage i vlada ljudskim sudbinama.
Probudimo je da prestane umiranje živih bića u drevnim oceanima, da zaustavimo nestajanje šuma i cvijetnih livada, da raskrinkamo pohlepu velikog brata čije oko nadgleda besmislenošću pohote krade smislenost života.
Ne želim pronalaziti izgovorene riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tuđim riječima mi ne artikuliramo tišinu nutrine, ne njegujemo osobni izričaj, ne živimo ga.
Ponekad oćutim da puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi, riječi bez osjećanja osjećaja, riječi nabacane u govor bez srca, rijeka riječi kojom optužujemo, kritiziramo, filozofiramo bez pokrića, bujica riječi kojom upozoravamo, kojom se branimo, pišemo peticije, pjesme, eseje, novele, romane.
Zaboravimo riječi, zaboravimo njihovo značenje, zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Često je na jeziku kojim se služimo priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice. Vratimo se u koljevku jezika, vratimo se jeziku nutrine jer on je simfonija univerzuma, rapsodija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, gesta kojom možemo bez riječi i jezika osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.
Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti, želim riječi kojima bih mogla nacrtati miris ovog travanjskog jutra, obojati osjećaj koji se u meni iskri ovim svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu, želim riječi kojima bih omirisala ljepotu ruže , obojala tepih tek procvalih ljubičica u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca i širila toplinu krvi, riječi koje bi sjajile dobrotom čovjeka u čovjeku, riječi koje bi izranjale iz izvorišta ljepote, riječi u kojima se zrcali samo ljubav.
Post je objavljen 14.04.2012. u 07:32 sati.