"Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
Unutrašnji korjen neka bude ljubav,
Iz ovog korjena može izrasti samo dobro.”
Sv. Augustin
Otrgnuta iz kaosa vječnosti, utkana u kartu svemira, ona vjernošću Penelope vjekuje na dverima beskonačnosti i strpljivo podnosi boli rađanja i umiranja svojih plodova.
Ona, ljubavnica svjetla, žena neba i majka života ustrajna u svojoj bezuvjetnosti slavi naše rođendane, naša vjenčanja i tuguje nad našom smrtnosti.
Rođeni iz ljubavi neba i zemlje, iznjedreni iz zagrljaja anime mundi i tkiva vremena mi nosimo u sebi tajnu šifru genoma vječnosti, duplu spiralu utjelovljene ljubavi. Osjećam njeno vrtloženje, naslućujem njeno nestajanje i rađanje u trenu blaženog spokoja.
Prisjećam se davne pjesme ispisane s pitanjem tko sam ja?
Tko sam uistinu ja utjelovljena u vječnost, ja, inkarnat trenutka, ja, snagom vjerovanja uplovljena u kaplju ovozemaljskog vremena, ja osuđena na na postojanje u skutima plave ljepotice, majke koja nas plodovima svoje duše hrani i brani od umiranja u pustinji osjećanja.
Pišem ljubavnu pjesmu tvom imenu u kojem se zrcali fontana svjetlosti mladog dana punog tvoje postojanosti. Prošlost ispisana na zidovima hrama, oslikana bojama putenosti, opjevana tonovima sreće se jecajem tišine iskri u oku svemira.
Dodiruje me drevna legenda, inkarnat moga utjelovljenja u božanstvo koje još uvijek bdije nad noćima i prelijeva mjesečev prah u ocean snova, uzrokuje mjene, stvara plimu i oseku uzbuđenja, nezaustavljivu dinamiku želja, čežnji i znatiželja.
Krštena imenom boginje postadoh čuvarica hrama ljubavi i ognjilom strasti održavam vatru na ognjištu žudnji. Na oltaru praiskona izgovorih zakletvu istini.
Sretna sam jer živim obilježena žigom tvoga rodoslovlja. Ti i ja smo postali MI...prvo lice množine, dvojnost sa osobinama jednine, neunišiva istina utjelovljena u ovu predstavu koju nazivamo ovozemaljski život. Izgovaram molitvu geometriji vječnosti i biserima izronjenim iz poezije drevnih oceana ispisujem pjesmu nad pjesmama. Na dnu stiha se zrcali ljepota tvoga postojanja u meni i moga u tebi, dvojnost ozrcaljena u jednoti ljubavi, u biverzumu neprolaznosti.
U bilu svemira, u utjelovljenju sreće se ogleda inkarnat životnosti i postaje ovaj tren, sekunda, minuta, sat, dan, tjedan, godina, vječnost. Pišem pjesmu nad pjesma tebi ljubavi, tebi inkarnatu moga postojanja na ovozemaljskim stazama na kojima ostaju tragovi naše uzvišenosti u poniznosti tebi, sebi i korijenju.
