U eudemonizmu čulnosti zakoračih u predklijetku sna. Na zaslonu trenutka vidjeh zrcaljenje posljednje večere, oćutih prelamanje svjetlosti u gralu svete istine i začuh jecaj izdaje.
Zakoračih stazom pokore, uronih u među postaje Golgote i zaustavih se u bljesku uskrsnuća svjetla nad svjetlima.
Događala se čudesnost žuđene stvarnosti.
Nad nama je blještalo ponoćno sunce. Bila je to noć puna nepoznatih mirisa koji su se slijevali preludijem ljubavne igre u etidu kojom smo izrastali iznad očevidnosti fizike postojanja i uranjali u metafiziku euforičnog predavanja ljepoti.
Tmina je nestajala u plemenim jezicima nutrine koji su nas odnosili na obronke prabića. Pričestio si me svetim tijelom vjerovanja koje postade obred misnog slavlja na žrtveniku hrama ljubavi. Iz kaleža je izranjao okus crvenog vina kojim si posvetio želju na usnama. Pretočena sveta krv se razlijevala dubinama i sjedinjavala nas sa protegom beskrajnosti.
Miloglasje tihovanja sa Maslinove gore nas je hrabrilo u tankoćutnoj eustaziji pučine oceana snova. Zaustavljeni na vratima vremena postajemo stvaraoci vječnosti. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog, vjekovima oslikavanog svijeta, na nas već stoljećima čeka bog pastira i poziva nas u drevni san. Oćutih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, osjetih da je to bila iluzija opsjenara kojima smo slijepo vjerovali. Ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako dolaze.
Orionovo sazvježđe je prosulo zlaćanu prašinu, trag treperave sreće među svilenim jastucima. Blagošću neba dotaknuti, šapatom lazurne noći ohrabreni utonusmo u novi san.
Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima, osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram.
Šapatom oblikujem tvoj lik u beskrajnost, bojim te pastelnim nijansama vječno sanjanoga Raja, slušam tvoj glas okupan plamenim jezicima u vjetru koji se širi Arkadijom i donosi miris ljeta.
U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim.
Bio si Lisander, bila sam Hermija,
iznad nas je lebdjela boginja sjajna koja se ogledala u dubini tvog pogleda.
Nestajali smo u vilinskoj šumi, sjedili na jastucima od jaglaca, a onda se tražili na anđeoskim poljanama, voljeli se bezumljem ljubavi. Zaodjevao si me u ruho sjajnih čari, zamatao me u nepostojeće geometrijske oblike. Ponoćno sunce je bilo svjedok ponovnom uprisutnjenju božanske ljubavi u srcima, u našem ovdje i našem sada.
