Neka nađu utjehe
Oni koji vjeruju
Da uvijek trebaju biti
Čvrsta stijena
A ne Anđeo koji stoji na njoj.
(Emmanuel's Book III)
Ti, to su bili snovi,
podmorje nedosanjanih žudnji,
valovi nedohvatnih čežnji,
jezero puno mjesečeva srebra,
anđeosko prebiće lijepih privida,
prototip ljubavi.
Bio si treptaj Kronosova oka, titraj Kairosovih krila, pramen njegove kose koji ne dotaknuh,
djelić prostor- vremena koji nedosanjah. Nisi bio danas, bio si ono prolazno jučer i nedohvatljivo sutra. Bio si nježna karika koja me vezivala u uvalu djetinjstva i ocean mladosti.
Bio si titrajuća struna u niti koja me sidrila u lijepim prividima. Nebo je plakalo kada sam odlazila. Sjećam se kristala koji su se prelijevali licem tvog i mog vremena i ispirali tragove naših koraka na pješčanom žalu djevojaštva.
Između nas se ugasila svjetlost, svjetlosni stožac se slijevao u moreuz bez iskre spasenja, sjaj prošlosti je nestajao u utrobi Scile i Haribde, bez nagovještaja budućnost.
Bili su to trenuci duboke tmine, mračan hram bez slika, bez sjećanja, bez uspomena. Izgubih se u traženju uzroka grijeha koji nije bio grijeh, bilo je samo buđenje iz opsjene. Bila sam pustolov pred vratima sna u koji se nisam usudila ući. Jedan leptir je zalepršao svilankastim krilima svjesti i izazvao urgan u ružičnjaku spoznaje. Vrijeme oluje ruža je trajalo opijajući me do nemoći srčanih otkucaja. Srce je otkucavalo svoje probne titraje i preskakalo ritam uzbuđenja da ne proplačem u novom snu.
Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj sam te voljela dušom samotnjaka, nisi znao s kojeg prozora sam pozdravljala izlazak večernjice i nakon besanih noći se radovala sjaju zornice. Praskozorja su bila spas mom umornom srcu. Srcozorja su stigla kasnije.
Tugovala sam dušom beskućnika. Prestala sam skupljati bisere, bilo ih je trinaest u kadeni koja je moju životnu galiju vezivala u doku tvoga postojanja.
Dugo, predugo sam živjela u neznanju, bivstvovala izvan sebe. Lebdjela sam u nekom za mene nedohvatnom prostor- vremenu. Nijemo sam optuživala tebe i tražila izvorište ljepote u daljinama, neosjećajući ga u ekliptici mog nutarnjeg sunca. A onda spoznah jednotu sunoćavanja i svitanja. U jednoj besanoj noći krenuh s Venerom na putovanje ka Levantu i vidjeh njeno preobražavanje u zvijezdu svitanja.
Zlatna hostija se pretočila u osjećanje osjećaja ljubav i ja zakoračih u ljubičasti san. Vrulja nutrine je proključala nadolaženjem ponornica iz ciborija života, sveta krv se razlila ružičnjakom sna.. Srce je počelo titrati ritmom sreće, a ti, ti si bio i ostao prauzor ljubavi.