U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Nad srcem je bdijelo podne puno treperavih čestica koje su plesale krug na koordinatama sna.
Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti.
U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma.
Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupljci ljubičastog cvijeća.
Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja.
Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova.
Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac i ja začuh neisplakane tuge kako napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena.
Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja.
Probudih se u tonovima nečeg nepoznatog u meni.
Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja.
Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio trodimenzionalno nepostojanje i propustio svjetlost u treptaj mog još snenog oka. Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja.
Vjetar je donio miris Empirejske ruže koju, posadismo u đulistanu sna.
Osluhnuh zov daljine, ima jedna modra rijeka, al nitko ne zna gdje je ona.
Iza gore, iza dola, iza sedam, iza osam i još huđe i još luđe, preko morskih, preko gorskih, preko gloga, preko drače...valja nama preko rijeke, začuh Dizdarev stih u krošnji budnosti i uronih u vrtlog divnog privida.
