Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

U krstionici hrama ljubavi...





Dogodio se prostor, dogodilo se vrijeme, dogodilo se tkivo vječnosti, dogodila se svjetlost da bi se rodila ljubav.

Bila sam srećonaut neosjećajući poslanje kojim sam žigosana, bila sam izgubljena u vrtloženju fotona koji su zaobljavali moj prostor i nosili me panoramom trenutka. Bila sam slijepa i gluha, odvojena od čujnosti i čulnosti ljepote. A onda susretoh Kairosa na obzoru jednog srcozorja i dotaknuh pramen njegove kose.
Vidjela sam umiranje i rađanje zvijezda na svodovlju snova.
Zaustavljena u pohodu ka izvorištu ljepote izgubih se u pustari želja i promatrah kovitlanje tugaljivih misli u kolopletu vremena i zaboravljah žuđenost davnih snoviđenja.

Na Hesiodovim vratima pakla zakoraknuh u svijet mrtvih voda i vidjeh ranjenog galeba na salinama života. Začuh njegov krik i probudih se iz noćnih mora. Nebo se zlatilo spiralom praskozorja.
Vapaj boli se pretakao u magiju tišine svevremena. Na uzglavlju su iskrile isplakane suze.
Pomilovah krhotine srca i osjetih živuću materiju trenutka, očutih nestajanje okova kojima sam bila vezana za tugovanje i uzdignuh se iznad sebe same, pretočih se u neku novu sebe.
U porcelanu srca procvijeta jerihonska ruža dolepršala iz pješčane oluje neosjećanja.
Darovah joj vrijeme mirovanja da me svojim buđenjem odnese u svijet ljepote. Nadanja u novo sutra su tihovala u duši. Čekala sam.

Stigao si tišinom doline zelene rijeke, otvorio kapije Arkadije i uveo me carstvo tvoje ljubavi. U tvojim očima vidjeh oslobađanje leptirice iz jantarna vječnosti. Na tvojim dlanovima pronađoh gnjezdo u kojem izliječih ranjenog galeba i dozvolih mu da odleti u tuzi nedohvatne visine.

Bila je to noć svetoga Lovrijenca, nebo se smiješilo zlatom zvijezda padalica, amuletima za ostvarenje naših tek probuđenih želja
.Iza nas je ostao svijet poezije suza i razmrvljene boli, izgubljeno vrijeme u poliperspektivnoj slici obuzdane strasti koja je sličila na razlomljenog lutka. Udahnuh orgon trenutka i oćutih vječnost u tkivu vremena. To je bio treptaj oka u kojem, u krstionici hrama ljubavi, uzdahom zapalih ognjilo žuđene blizine. Na žrtveniku je dogorijevala svijeća tugovanja, titrala je tonovima vječne melodije "Killing me softly".










Post je objavljen 27.04.2012. u 18:09 sati.