U gradu sanjajućih knjiga začuh dijalog vječnih ljubavnika u konsonancama naših šapata.
Vratih se na puteve starih snova u kojima zaiskriše simboli novog vremena.
U bezglasju istine osjetih suglasje paralenih svjetova,
vidjeh svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Na baršunu boje meda vidjeh jantarno sunce
u kojem se zrcalila leptirica ulovljena u vječnost ljepote.
Tvoji dlanovi su pretakali svjetlost gasećeg sunca u oči lučonoše sna.
U krošnji svijesti je majka mudrosti hučala tišinom izranjajuće rosate i odijevala nas kristalnom odorom spokoja.
Ruke su se ispreplitale u buket žudnje
i pod karijatidama trenutka širile miris Veroninog znamenja.
Osjetih kako se odvajamo od svakodnevnih spletki
i nestajemo u zagrljaju magije
u kojoj se naziraše staze ka svjetlosnoj planini spoznaje osjećanja osjećaja.
Kohinor na čelu vremena je iskrio srećom budne svjesnosti, a nebom se razlila ljepota drevnih snoviđenja. Izašla iz renesanse slika sudbonosnog balkona se pretočila u svjetlosnu dimenziju sretnog trenutka.
Shvatih da smo se probudili u starom snu,
da nam slavuj pjeva uspavanku, a zoru najavljuje ševa,
da nam srne jedu iz ruke, da na asfaltu niće cvijeće,
da koračamo vlatima trave koje pjevuše odu ljubavi.
Zaustavih san u dubini srca i osjetih umijeće pokreta kojima iz njegova tkiva tkamo stvarnost.
U suglasju paralelnih svjetova se sve mržnje, klevete, optužbe, osvete stopiše u jecaj tišine.
Slušam tišinu u gradu sanjajućih knjiga osluškujem rapsodiju ruža i čujem romansu sadašnjem vremenu.
Tražila sam te u snovima, u oblacima,
u nenapisanim pjesmama koje se rađaše u oluji ruža
i kao đerdani omotani oko vrata vremena stolovaše u mom srcu.
Tražila sam te u kristalima vizija izniklih u perivoju čežnji.
Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prosutog u arboretumu žudnji.
Tražila sam te u spiralnom plesu vretena vječnosti koje nosih u duši.
Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije.
Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa.
Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja.
Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta.
Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi.
Lebdjela sam nevinoću djeteta iznad koridora vremena, trgala komadiće neba u kojima naslućivah simfoniju strasti i čekah da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja. Tonula sam u poeziju drevnih oceana i skupljala bisere iz duplog helixa naše sudbine slažući ih u kolajnu koja me je sidrila u snu.
Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žuđenim sanjama, oživio me imresionizmom čežnji, ogrijao ognjilom strasti, zarobio dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u krijes lijepih privida.
U rapsodiji boja vidjeh naša srca u plesu sa srcem univerzuma, oćutih rodoslovlje iliuzije i odživjeh evoluciju ljubavi.
Dogodilo sa da bi se dogodilo zlatno doba,
da bi se dogodila spoznaja,
da bi se dogodilo oslobođenje duša izgubljenih u obsjeni,
u paralelnim univerzumima bez mogućnosti zrcaljenja jedne u drugoj.
Dogodilo se na obroncima dva paralelna horizonta,
na margini različitih svjetova, u pogledima koji otkriše dvije različite stvarnosti.
U suzi na licu uspomene se zrcale ugoda i neugoda, oprost i osuda, susret i rastanak,
početak i kraj jedne iluzije.
Zagrljeni svjetlošću mi brojimo otkucaje zvjezdanog sata
i šapućemo molitvu kruh naš svagdašnji koja nas sjedinjuje sa žitnim poljima svijesti.
Kruh je tijelo moje, vino je moja krv odzvanja tihana glazba univerzuma, glas istine koja nas sjedinjuje sa početkom vremena.
Čovjek uronjen u zagrljaj mudrosti i znanosti, u zagrljaj vjerovanja i ljubavi izrasta iz žitnice i nektarom zvjezdanoga neba opija tijelo i dušu lakoćom postojanja.
U uspomenama se zrcale riffovi nebeske gitare,
otkucajima zvjezdanoga sata uklesani u sjećanje se udomljuju u sretnom trenutku postojanja,
u ovom čudesnom ovdje i sada bez čega bi rijeka vremena bila jedno veliko ništa.
Bila bi tek prelijepa žena koja svojim dlanovima miluje čelo čovjeka i svojim nježnim prstima u njega urezuje brazde prolaznosti.
Vrijeme bi bilo tek zrcaljenje muškarca koji svojim rukama briše kristalne suze sa lica ženskog univerzuma i pretvara ih u dragulje kojima joj kiti kosu.
Ali zlaćana ura se suzama svetoga Lovre pretače u vječnost. Na našem nutarnjem nebu kristalnim slovima piše poeziju kiše, širi mirise života poljanama naše svijest i ostavlja slike sjenki prohujalih trenutaka u zrcalima duše. Osluškujem šapate zvjezdanoga praha koji se uvlači u ovaj trenutak sjećanja.
Zvjezdani sat u dubini duše odbrojava otkucaje srca i slaže ih u kristalnu piramidu uspomena.
Ulazim u Platoniju pamćenja, osluškujem odkucaje zenita trenutka i prebirem po slikovnicu uspomena. Jedno poslijepodne titra tugaljivim tonovima prevare ljepote, nijansama nepostojećih boja, titrajima dviju duša koje su, nepoznavajući se, živjele privid nepostojećih istina.
Vidim staricu kako osmijehom dobrote daruje smisao tom susretu, a onda iluzija nestaje, gubi se jecajem nutarnje tišine u rijeci zaborava.
Astralna ura skuplja suze boli i pretače ih, kao kristale sjete, u kalež života.
Osluškujem tihani glas ljubavi, šapat istine, opijelo vremenu lijepe uspomene i osjećam da je bolje ovako.
U obrisu mjesečeva kamena u kojem se još uvijek zrcali san slutim praskozorje budnosti.
Prohujala je noć puna Lunina sjaja u kojoj se prelamalo utjelovljenje novih praskozorja. Na dlanu nasmiješenog nebeskog skitnice osjetih uzavrelost plime i oseke i oćutih vječnost drevne legende. Na pijedestalu jutrenja doživjeh paralelnost galaksija i njihovo slijevanje u Aleph spoznaje.
Čuvari vremena izranjaju iz Mnemozinine rijeke i poeziju kapi nižu u kolajnu lijepih uspomena. Na zaslonu sjećanja se nižu slike odživljenih ljepota. Stajali smo u galeriji Borghese i uživali u poosobljenju opjevanog zagrljaja Apolona i Dafne.
Bernini je mramoru udahnuo dušu, oživio ga, osmislio žudnju, čežnju, bunilo i strah. Osjećali smo mirise bunike i lovora, zagrljaj svjetlosti i tmine, čuli žubor kastalske vode. Uzbuđenje je u nama raslo, pričinjalo nam se da svim osjetilima sudjelujemo u toj ljubavnoj igri.
Doticala nas je duša mramora i odnosila na slavlje čujnosti i čulnosti, uvlačila u čudoriječje svetkovine strasti. Ćutili smo titraje ognjila žudnje i preobražavali se u prozirni mramor. Pričinjalo nam se da stojimo na omfalusu svijeta, sjedinjujemo sa prostor- vremenom i čujemo stih iz Ovidijevih Metamorfoza.
… Ne možeš li postati mojom ženom,
ostaćeš uvijek moje drvo;
nosiću stalno lovor sa sobom,
moja kosa i lira i tobolac,
biće ovjenčani tobom!...
Vraćam se u vrijeme oluje ruža, postajem snena Dafne ljepotom mladosti odjevena, mirisom bunike omamljena, aureolom tuge ovijena.
Ti izranjaš iz ružičnjaka sna i šapućeš stih. Tvoja blizina se pretače u siluetu boga ljubavi i poezije, u pohotnog Apolona.
Žudnja se rasplamsava, čežnja pojačava.
Uronih u tvoju dušu i udahnuh miris lovora. Srce, taj kalež pun svjetlosti svete, pali ognjilo strasti, tijelo odorom želja odjeva i uranja u iskrićavu zoru sretnog buđenja.
Postali smo laureati ovjenčani lovorovim vijencem vjerovanja u ljubav i drevnu poeziju pretakali u budnost trenutka sreće.
Bilo je kao u snu, a bilo je stvarno, bilo je kao u legendi davnoj, a bio je trenutak u kojem doživjesmo svitanje našeg srcozorja. Na horizonu iza oceana snova je izranjala sveta hostija u kojoj se zrcalila povijest našeg rodoslovlja. Nebo se zlatilo svitanjem nove svijesti, a na pješčanom žalu života je iz zagrljaja pjeska i pjene izranjalo utjelovljenje ljubavi.
Na graničju sna i jave, na padinama Elizejskih polja, uz suhozid sna je iznikao cvijet čudesnih boja, nepostojećih boja, mojih boja.
Izrastao je u krajišnika koji me branio od olujnih vjetrova sudbine i noćnih utvara. Oćutih kovitlanje svijesti, rađanje I umiranje stoljeća, slijevanje čujnosti i čulnosti u svetkovinu sanjive budnosti.
Vremenski stroj me nosio u tijelu nedohvatno postojanje. Zaustavih se podno Parnasa, pred Apolonovim hramom u Pitagorijanskoj školi. Noć je odlazila tihanim korakom i nestajala u osvitu budnosti.
Osluškivala sam glazbu nebeskih sfera u kojima se zrcalila božanska geometrija utkana u magličasto svitanje. Nježnim vrtloženjem sjećanja u kristalnoj prizmi svijesti se igra svjetla i tmine preobražavala u colorit nove spoznaje, u rapsodiju nove čulnosti.
Iznenađena savršenstvom arhitekture svemira prepustih kormilo svjesnosti srećonautu koji me je odnosio ka zenitu tog predivnog privida.
Ogluših na vapaje nutrine koja je očekivala svakodnevnu porciju izvanje snage. Oslijepih na svakodnevnu vrevu i kovitlanje nepotrebnih misli.
Utonuh u konture obsjene koja se, kao fata morgana u dalekoj pustinji, iskrila pred oknima srca.
Isušena zemlja je titrala bolom i ja zalijevah njene rane suzama nutarnjeg neba.
Osjetih bujicu vode koja se slijevala u ponornice i izranjala kao dragulji vruljom osjećanja.
Čujnost se budila dodirujući osjećaje i pretačući ih u odraz sreće. Oćutih romor mjesečevih kapi na oknu srca. Otvorih oči i spoznah da sam cijeli jedan dan odsanjala budnost u okrilju zlatne hostije i otajstva neba.
Čuvarica Lunina hrama mi se nasmiješila zrcaljenjem u kapljici vode na dlanu koji pružih da zaustavim nadolaženje stvarnosti.
Promatrala sam preobražavanje njenog osmijeha u kristal na ruži ametistnog sjaja koju krštenjem dobih kao znamen izrastanja u ljubičastom snu. Na laticama tog amuleta, u ćilibarskoj aureli vječnosti, zasjaše oči u kojima vidjeh ljubav.
