Na graničju sna i jave, na padinama Elizejskih polja, uz suhozid sna je iznikao cvijet čudesnih boja, nepostojećih boja, mojih boja.
Izrastao je u krajišnika koji me branio od olujnih vjetrova sudbine i noćnih utvara. Oćutih kovitlanje svijesti, rađanje I umiranje stoljeća, slijevanje čujnosti i čulnosti u svetkovinu sanjive budnosti.
Vremenski stroj me nosio u tijelu nedohvatno postojanje. Zaustavih se podno Parnasa, pred Apolonovim hramom u Pitagorijanskoj školi. Noć je odlazila tihanim korakom i nestajala u osvitu budnosti.
Osluškivala sam glazbu nebeskih sfera u kojima se zrcalila božanska geometrija utkana u magličasto svitanje. Nježnim vrtloženjem sjećanja u kristalnoj prizmi svijesti se igra svjetla i tmine preobražavala u colorit nove spoznaje, u rapsodiju nove čulnosti.
Iznenađena savršenstvom arhitekture svemira prepustih kormilo svjesnosti srećonautu koji me je odnosio ka zenitu tog predivnog privida.
Ogluših na vapaje nutrine koja je očekivala svakodnevnu porciju izvanje snage. Oslijepih na svakodnevnu vrevu i kovitlanje nepotrebnih misli.
Utonuh u konture obsjene koja se, kao fata morgana u dalekoj pustinji, iskrila pred oknima srca.
Isušena zemlja je titrala bolom i ja zalijevah njene rane suzama nutarnjeg neba.
Osjetih bujicu vode koja se slijevala u ponornice i izranjala kao dragulji vruljom osjećanja.
Čujnost se budila dodirujući osjećaje i pretačući ih u odraz sreće. Oćutih romor mjesečevih kapi na oknu srca. Otvorih oči i spoznah da sam cijeli jedan dan odsanjala budnost u okrilju zlatne hostije i otajstva neba.
Čuvarica Lunina hrama mi se nasmiješila zrcaljenjem u kapljici vode na dlanu koji pružih da zaustavim nadolaženje stvarnosti.
Promatrala sam preobražavanje njenog osmijeha u kristal na ruži ametistnog sjaja koju krštenjem dobih kao znamen izrastanja u ljubičastom snu. Na laticama tog amuleta, u ćilibarskoj aureli vječnosti, zasjaše oči u kojima vidjeh ljubav.
