U obrisu mjesečeva kamena u kojem se još uvijek zrcali san slutim praskozorje budnosti.
Prohujala je noć puna Lunina sjaja u kojoj se prelamalo utjelovljenje novih praskozorja. Na dlanu nasmiješenog nebeskog skitnice osjetih uzavrelost plime i oseke i oćutih vječnost drevne legende. Na pijedestalu jutrenja doživjeh paralelnost galaksija i njihovo slijevanje u Aleph spoznaje.
Čuvari vremena izranjaju iz Mnemozinine rijeke i poeziju kapi nižu u kolajnu lijepih uspomena. Na zaslonu sjećanja se nižu slike odživljenih ljepota. Stajali smo u galeriji Borghese i uživali u poosobljenju opjevanog zagrljaja Apolona i Dafne.
Bernini je mramoru udahnuo dušu, oživio ga, osmislio žudnju, čežnju, bunilo i strah. Osjećali smo mirise bunike i lovora, zagrljaj svjetlosti i tmine, čuli žubor kastalske vode. Uzbuđenje je u nama raslo, pričinjalo nam se da svim osjetilima sudjelujemo u toj ljubavnoj igri.
Doticala nas je duša mramora i odnosila na slavlje čujnosti i čulnosti, uvlačila u čudoriječje svetkovine strasti. Ćutili smo titraje ognjila žudnje i preobražavali se u prozirni mramor. Pričinjalo nam se da stojimo na omfalusu svijeta, sjedinjujemo sa prostor- vremenom i čujemo stih iz Ovidijevih Metamorfoza.
… Ne možeš li postati mojom ženom,
ostaćeš uvijek moje drvo;
nosiću stalno lovor sa sobom,
moja kosa i lira i tobolac,
biće ovjenčani tobom!...
Vraćam se u vrijeme oluje ruža, postajem snena Dafne ljepotom mladosti odjevena, mirisom bunike omamljena, aureolom tuge ovijena.
Ti izranjaš iz ružičnjaka sna i šapućeš stih. Tvoja blizina se pretače u siluetu boga ljubavi i poezije, u pohotnog Apolona.
Žudnja se rasplamsava, čežnja pojačava.
Uronih u tvoju dušu i udahnuh miris lovora. Srce, taj kalež pun svjetlosti svete, pali ognjilo strasti, tijelo odorom želja odjeva i uranja u iskrićavu zoru sretnog buđenja.
Postali smo laureati ovjenčani lovorovim vijencem vjerovanja u ljubav i drevnu poeziju pretakali u budnost trenutka sreće.
Bilo je kao u snu, a bilo je stvarno, bilo je kao u legendi davnoj, a bio je trenutak u kojem doživjesmo svitanje našeg srcozorja. Na horizonu iza oceana snova je izranjala sveta hostija u kojoj se zrcalila povijest našeg rodoslovlja. Nebo se zlatilo svitanjem nove svijesti, a na pješčanom žalu života je iz zagrljaja pjeska i pjene izranjalo utjelovljenje ljubavi.
