U gradu sanjajućih knjiga začuh dijalog vječnih ljubavnika u konsonancama naših šapata.
Vratih se na puteve starih snova u kojima zaiskriše simboli novog vremena.
U bezglasju istine osjetih suglasje paralenih svjetova,
vidjeh svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Na baršunu boje meda vidjeh jantarno sunce
u kojem se zrcalila leptirica ulovljena u vječnost ljepote.
Tvoji dlanovi su pretakali svjetlost gasećeg sunca u oči lučonoše sna.
U krošnji svijesti je majka mudrosti hučala tišinom izranjajuće rosate i odijevala nas kristalnom odorom spokoja.
Ruke su se ispreplitale u buket žudnje
i pod karijatidama trenutka širile miris Veroninog znamenja.
Osjetih kako se odvajamo od svakodnevnih spletki
i nestajemo u zagrljaju magije
u kojoj se naziraše staze ka svjetlosnoj planini spoznaje osjećanja osjećaja.
Kohinor na čelu vremena je iskrio srećom budne svjesnosti, a nebom se razlila ljepota drevnih snoviđenja. Izašla iz renesanse slika sudbonosnog balkona se pretočila u svjetlosnu dimenziju sretnog trenutka.
Shvatih da smo se probudili u starom snu,
da nam slavuj pjeva uspavanku, a zoru najavljuje ševa,
da nam srne jedu iz ruke, da na asfaltu niće cvijeće,
da koračamo vlatima trave koje pjevuše odu ljubavi.
Zaustavih san u dubini srca i osjetih umijeće pokreta kojima iz njegova tkiva tkamo stvarnost.
U suglasju paralelnih svjetova se sve mržnje, klevete, optužbe, osvete stopiše u jecaj tišine.
Slušam tišinu u gradu sanjajućih knjiga osluškujem rapsodiju ruža i čujem romansu sadašnjem vremenu.
