U kanalu bura, jecaj vjetra u napukloj kuli, bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom sakrivjući boli u utrobu mora.
U tišini oltara molitva još spava, u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja, ljepota tvoga ljeta,
tvojih ljeta snaga iz pepela novi život stvara, da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe, da na drevnoj pjaci opet samo sreća sanja.
I bit će svjetlo.
Nad obalom kobalt noći, more u koroti tuguje sa nama.
Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja, proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika k nebu se diže dim sa mirisom maslina i mandarina.
Ustrašena poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli.
U šapatu vjetra naslućujem titraj leptirovih krila koji protjeran sa izvorišta ljepote
kovitla strune vječnosti i prijeti uraganom. Pružam dlanove, branim se od siluete nevjere koja vrtloži panoramom snoviđenja i guši praskozorje žudnji.
Anima candida, duša iskonskog lahora, se prelama u nepostojeće boje i ostavlja trag istine u orbiti trenutka. Postajem vladarica nježnosti i milujem razbješnjelu pučinu drevnog oceana i pretvaram je pjenu koja grli pjesak i rađa biserje ljepote.
Oluja dolutala sa orkanskih visova prošlosti nestaje iza obzora ovog jutrenja. Na obroncima mladog dana iskri milina čudoriječja utkana u budnost, u renesansu vjerovanja. Anđeoska rapsodija se bojama tek rođenog vjetra slijeva u dubinu ljuvene ljepote.
Morske orgulje, dotaknute valovima čežnje, skladaju poeziju sanja. U akordima istine titra čulnost i čujnost anime candide, u maglićastim zrakama srcozorja nestaju pigmalioni, imitatori jecaja nutarnje tišine. U žiži svjesnosti iskri zenit postojanja u snu, zlaćana sonata sazrijavanja u kapljicama sreće. Vrtlog nepostojanja odnosi dušogrizje u sretnicima nedohvatne dubine pakla. Osluškujem milozvučje akordiona duše, čujem glas vjetra kojeg saam ukrotila darujući leptiru nektar na latici tek procvale ruže želja. Mirnoća se pretače pučinom oceana. Na horizontu srcozorja ćutim zagrljaj mora i neba, osjećam nestajanje kaosa iz kojeg je izronjena sumnja. Stojim na hridi spoznaje, osluškujem šapat svjetlosti i čujem glas duše vjetra, vidim njen ples sa oblacima koji odnose tugaljiva sjećanja u nepovrat.
I bit će svijetlo, prosut će se sunce ruševninama hrama, iz pepela će uzletjet galebi ranjenih krila.
