Spuštam se u hirovite dubine oceana snova,
u aquatorij sanjajuće svijesti,
da prodrem u obmane vanjskog svijeta,
da osluhnem šum tišine, da čujem šapat vremena u simfoniji univerzuma.
Dodiruju me mirisi proljeća i uranjaju u stanićje žudnji,
svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga,
prelamaju se u Kohinoru čežnji i odaju porijeklo svog postanka.
Dolaze iz daleke prošlosti, osjećam njihovo prastaro rodoslovlje.
Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao, ta čudesna kapljica u rijeci vremana, misao, ta nevidljiva struna koja me spaja sa vječnošću.
Mišlju izgovorena riječ pamti i sve osmišljeno u pamćenju živi.
Pitam se u snu je li i gdje je upisana ona riječ koju izmišljajući izmišljaj još uvijek tražim.
Osluškujem šapat darežljive rijeke nevraćanke na čijim obalama izrastaju vodenice, slažu se kao viseći vrtovi ta čudesa zdanja našeg postojanja na obroncima vremena.
Čujem titraje tog nježnog glazbala, muziku koja vodu veže sa zvijezdama,
vidim vodaricu sa krčagom na glavi,
vidim njen tajanstveni ples sa kamenom koji miluje poezija kapi i pretče u rapsodiju boja.
Netko očima nevidljiv mi je u snu bio otkrio nedokučiva otajstva nuatrnjeg vida.
Naučila sam čitati govor cvijeća, poeziju pisanu munjama, ognjem i mrazom.
Pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, ljepotu utkanu u legende, sjećanja i uspomene.
Povedi me dragane noćas do Semiramidinih vrtova,
da mramornim terasama udahnemo dušu
i da cvijetovi ljubavi nikada ne uvenu, da se obznani alkemijsko vjenčanje u našim dušama,
da Elizej proširi svoje dlanove i obgrli nas purpurnom vječnošću.
Povedi me ti bliskosti ljuvenog žara, ti daljino nepostojećeg košmara, ti žudnjo žuđenih nemira za mjesečevim sjajem, odvedi me u ovu noć žuborom rijeke bez povratka.
Zaplešimo ponoćni tango, budimo neobzirni prema odurnoj zvijeri koja vreba u potaji tamnih koridora podsvjesti.
Otvorimo okna zapretenoj strasti, rastvorimo kapije zatomljenoj želji i propustimo ljubav u odaju samoizlječujuće blistavosti.
Zaigrajmo igru sa staklenim perlama, probudimo majstora ludensa dozvolimo mu da bude snubok našoj sreći, da privide tuge odagna u odaje ledenih dubina zaborava. U hirovitoj bujici vremena čujem tužaljku vjetra i njeno pretakanje u zahvalnicu ljubavi.
Provedoh noć na izvorištu bdijenja i vidjeh vodaricu sa krčagom u ruci, osjetih nezaustavljvost ljepote u kapima istine koje zalijvahu cvjetove ljubavi. Pretočih je u aquatorij sanjajuće svijesti, u rijeku nevraćanku koja svojim virovima sjedinjuje srca u poeziju kapi.
