bijaše titraj vječnosti, antologija ljepote, govor nebeskih cvijetova, bijaše osjećanje osjećaja ljubav utkano u bezriječje, u tihovanje poezije vječnosti
Ljubavnici će piti vina noću i danju.
Oni piti će sve dok ne smognu
rastrti velove intelekta i
otopiti slojeve stida i skromnosti.
U Ljubavi,
tijelo, um, srce i duša ni ne postoje.
Postanite ovo,
u Ljubavi,
i nećete više biti odvojeni.
(Rumi)
Na početku je bila riječ, božja iskra izronjena iz pravremena, iz praiskona postojanja, riječ iznjedrena iz beskonačnosti i uronjena u vječnost, aleph, riječ u kojoj se zrcale sve riječi. To je riječ utkana u šifru našega genoma, riječ ispisana duplom spiralom našeg rodoslovlja.
Dugo, predugo sam bila tek jecaj tišine, tirava struna u vrtlogu vremena, iskra odbjegla iz ognjila zaboravljenih žudnji, umiruća zvijezda na svodovlju trenutka.
Bila sam kaplja u bujici neizgovorenih riječi, kristalno slovo neispisanog brevijara sreće, izgubljena misao u kovitlanju istina.
A onda iznenada, u trenutku najvećega straha, začuh rapsodiju skladanu titrajima svijesti, vidjeh misao utkanu u antologiju života, u govor cvijeća i osjetih ljubavni ples duše i srca. Bilo je kao igra tetrijeba i ždrala u vrijeme životnoga pira, kao vječni zagrljaj ljubavi i mira, kao alkemijsko vjenčanje Helija i Lune, kao sjedinjenje dana i noći, bio je to purpurni suton njegovog ozdravljenja. Kralj nebeskih i morskih mijena, skitnica mjesec i još pomalo snena, venera, ta treperava ljepotica noći bezglasjem zvjezdane poezije najaviše ostvarenje željenih snoviđenja.
odkuda dolazi ljepota? upitah.
Iz nutrine, iz svetog grala, iz memorije srca, odgovor je bio ispisan riječima bezglasja sa početka priče.
Ne lutajmo više zvjezdanim stazama, ljubav i život se kriju u nama samima, tu u zagrljaju tvom se krije sijač zvijezda i donosioc sreće, tu je svijet i svjetlost, tu se krije tajna riječ sa početka priče.
Osluškujem poeziju ispisanu slovima srca, pjesme utkane u vrijeme oluje ruža i kličem u vjetar u ljubičastom snu. Zavolimo dan ovog dušozorja, zavolimo misli i sjećanja, dozvolimo srcu da diše, oslobodima ga iz krletke sumnji, dozvolimo mu da zatitra ekliptikom nutarnjeg sunca, da nam novo svitanje sve prošle tuge i nesanice u zaborav odnese.
Bude se um i srce. Ulazimo u eon vječnog svjetla, u antologiju gnostičkoga uma, u Sofijino carstvo sa početka svijeta. Kairos nam daruje svoj pramen kose i na životnu vagu stavlja naša osjećanja, da pronađemo, da osjetimo, da osmislimo i zadržimo zagrljaj duše i tijela, harmoniju u onom davnom danu, danu prije prvog dana, izgubljenu. U osmom danu stvaranja svijeta čujem glas sa početka priče, istinu iz fontane svjetlosti izronjenu i uronjenu poeziju suza, u čudoriječje ljubavi.
Dok osjećam tebe
ljepoto ovog jutrenja,
ljepoto ovog buđenja,
ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto snenog postojanja
ljepoto dolazećeg snoviđenja.
Dok osjećam tebe
tada znam odakle dolazi ljepota,
tada znam gdje je sijač zvijezda,
tada znam kako se rađa dobrota,
tada znam gdje su topla gnijezda,
tada znam što je ljubavna divota.
Jecaj tišine, one užasne tišine koja je gušila čudoriječje srca nestade u vrtlogu sudbinskog vretena. Riječi kao roj leptira obgrliše našu svijest, šaputanje na oltaru života odagna neizgovorljivost tuge u bezdan prohujalog vremena. U nama ostade riječ sa početka priče… ljubav.
