Župa Gospe Fatimske - OREHOVICA

Sveti Stjepan, Prvomučenik, 26. prosinca Stjepan Prvomučenik bio je jedan od sedmorice đakona u počecima Crkve, to znači po svojoj službi skrbnik za siromašne u zajednici. Podaci o njegovu radu i mučeništvu zabilježeni su u novozavjetnoj knjizi Djela apostolska. Židovske su ga starješine, razjareni njegovim riječima i ugledom u narodu najprije uhitili i dovukli pred svoje Veliko vijeće. Lažno su ga optuživali da je govorio bogohulne riječi protiv Mojsija i protiv Boga. Stjepan se brani. To je vijećnike još više razljutilo: izveli su ga izvan grada i pogubili kamenovanjem. Umirući, bilježi Sveto pismo, Stjepan je klicao: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Sudbina mu je bila vrlo slična Isusovoj. Slavi se kao prvi kršćanski mučenik za vjeru. Ikonografija prikazuje Stjepana kao mladića odjevena u đakonsku dalmatiku, s mučeničkom palmom u jednoj ruci, a s kamenom, znakom "oruđa" kojim je ubijen, u drugoj. Mjesto u kalendaru mu je "drugi dan Božića".

25.12.2005., nedjelja

Sretan ti Božić i neka se mali Bog, Božić, rodi i u tebi, začne i u tebi, i rodi po tebi, za ovaj svijet, poštovani čitatelju.

Hvaljen Isus i Marija, poštovani čitatelju! Neka te blagoslov dolaska Bogočovjeka prožme do te mjere da ne živiš više sebi već Njemu koji za nas bijaše začet, rođen i sve što slijedi. Dugo iščekivani, stoljećima najavljivani, u Mariji prihvaćeni, po Mariji dogođeni, Isus se pojavio. S nama u svemu jednak, začet kao mi, ali na drugačiji način. Otvorenošću srca, tijela i pameti Djevice koja nije prestala biti Djevicom kad je začela, koja je ostala Djevicom dok ga je nosila, koja je i postajući Majkom nastavila biti Djevica, kako bi se pokazalo da Bog čini po našem shvaćanju, nemoguće stvari, ali ne i po svojoj svemoći. Zato je zahvalna poniznost i ponizna zahvalnost ono čime naše srce biva ispunjeno dok promatra otajstvo Božića, malog nezaštićenog djeteta, koji ulazi u svijet grubosti, bolesnih međuljudskih odnosa, zaraženih nepovjerenjem, sumnjama, mržnjom, zatvorenošću, razočaranjem. Iako za Isusa nije bilo mjesta u svratištu, bilo je mjesta i u Marijinu i u Josipovu srcu. Nisu se ni vol ni magarac ljutili što je k njima došao Onaj po kome su i oni stvoreni. Nerazumne životinje grijale su ga svojim dahom, dok razumski dvonošci, nazvani ljudima bijahu slijepi za Njegov dolazak i boravak. Od te duhovne sljepoće, oslobodio nas Gospodin! Neka u nama proradi divljenje i čuđenje, molitva i zahvalnost, predanje pred tim čudesnim ljudskim ali i božanskim bićem, djetešcem koje je Djevica iz Nazareta rodila i predala ga na milost i nemilost naših otkupljenja potrebnih srdaca. On i na nemilost uzvraća milošću. On i na tugu uzvraća radošću. On i na naš bijeg od toga da budemo kao djeca trči k nama u susret, širi svoje malene ruke i kaže: “Zar možeš biti na ovo bezosjećajan? Ako se bojiš mene odrasloga, evo ti dolazim kao malo bespomoćno dijete. Kao dijete koje s prepuno povjerenja i ljubavi gleda u tvoje srce kroz tvoje oči, i ne da se prevariti tvojim glumama, maskama, bešćutnošću, duhovnom okorjelošću jer želim iz tebe izvući ono dobro koje u tebi postoji, a koje treba proklijati, izbiti na površinu, razvijati se i donositi plodove; jer i moje začeće i moje rođenje i moj život za tvoje su Spasenje za tvoj su mir, za tvoj su duhovni rast. Zato ti darujem i svoju Majku da po Njoj vidiš kojim ti je putem ići i kako postajati svjedok za Mene u ovom svijetu, koji i danas treba Boga, više nego bilo koju drugu osobu ili potrebu. Koji treba ljubav da nahrani svoje onemoćalo srce, koji treba nježnost koja neće biti iskorištavanje drugoga u sebične svrhe nego omogućavanje da drugi raste u vlastitom identitetu, a da ne mora biti ugrožen, niti ugrožavati druge." Čovječe upoznaj svoje dostojanstvo kako bi mogao zavoljeti sebe kao dijete Božje i istovremeno pomagati drugima da i oni rastu u tom ozračju, ne zaboravljajući potrebnu ravnotežu između toga da budemo djeca ljudska, dakle psihofizički dio da bude razvijen, a istovremeno i djeca Božja. Kada to usklađujemo tako da prednost dajemo svome duhovnom dijelu, svome središtu, tada rastemo skladno i ulazimo u sve potrebne vrjednote duha pomažući i tijelu da ono bude sredstvo ostvarivanja volje Božje u cijelom našem biću. fra Miroslav Bustruc

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.12.2005., petak

BOŽIĆNA ČESTITKA VARAŽDINSKOG BISKUPA

Draga braćo i sestre, pred nama je blagdan Božića. Božić je jedna od najomiljenijih kršćanskih svetkovina jer je svojom porukom blizak čovjeku. Dijete nam se rodilo - Sin nam je darovan. Božić je blagdan utjelovljenja Sina Božjega i početak novoga doba, koje je započelo na rubu Betlehema u štalici. Započeo na rubu Betlehema, taj je događaj u središtu povijesti čovječanstva. Po Isusu, rođenom u Betlehemu, Bog je ušao u čovječji svijet i progovorio čovjeku na razumljiv i prihvatljiv način. Novi kralj - Isus Krist, dolazi odozdo iz štale s dna ljudskog postojanja, i to kao nemoćno dijete. Zato je Božić objava Božje ljubavi, koja spasava ljude. Bog pokazuje svoju moć ljubavlju, ne traži ništa za sebe. Uči nas da je sposoban ljubiti samo onaj koji ne traži ništa za sebe. Isus se rađa za sve ljude i nitko nije isključen iz Njegove ljubavi. Zato nas zbunjuje dokle ide Njegova ljubav - do štalice, do jaslica. Teško je ostati ravnodušan pred Božićem jer Bozić je radost novog susreta između čovjeka i Boga. Božić je radost novoga svjetla, koje je s neba zasjalo na našoj zemlji. Božić je radost nove nade. Dijete Isus u štali želi probuditi i naše savjesti, kako bismo i mi primijetili ljude oko sebe i obasjali ih svjetlom svoje ljubavi jer ima mnogo onih koji su potrebni naše pažnje i naše ljubavi. Ovih predbožićnih dana svjedoci smo gužvi na našim cestama, u trgovinama vlada potrošačka groznica. I mi kršćani se pomalo pitamo: Je li danas moguće slaviti Božić u njegovom izvornom značenju? Stati pred Dijete Isusa, pokloniti mu se i učiti od Njega da nastavimo Njegovo djelo. Isusovi poklonici, betlehemski pastiri, bili su zahvaćeni tim betlehemskim svjetlom i Djetetom, koje leži u jaslicama. I sami zahvaćeni tim svjetlom postaju pronositelji i širitelji toga svjetla. Jer svaki čovjek pred jaslicama nalazi se na raskrižju: prihvatiti Boga i tajnu Njegove ljubavi ili se zatvoriti u sebe. Pastiri se nisu zatvorili u sebe, nego su drugima donosili i pred drugima svjedočili da je novorođeni Kralj među njima, da su ga prepoznali i da su im anđeli javili. Nakon rata u ruševinama jedne crkve vjernici su otkopali kip koji je predstavljao Isusa Krista. No, Isus nije imao ruku. Vjernici su izgradili novu crkvu i stavili u nju Isusov kip bez ruku, a ispod su napisali riječi: "Isus nema svojih ruku, Njemu su potrebne tvoje ruke." Ovog Božića Isus i nas poziva da mu stavimo na službu svoje ruke i svoja srca jer na svijetu ima još toliko toga što bi trebalo promijeniti i učiniti ovaj svijet civilizacijom ljubavi. Stoga želim svima vama, sestre i braćo, da mi ovog Božića naučimo da ova svetkovina ne prestaje 25. prosinca micanjem borova i uklanjanjem jaslica iz naših crkava i domova, nego da se Božić treba nastaviti u nama i da s Isusom u srcu trebamo i mi krenuti mijenjati ovaj svijet. Stoga želim svima vama sretan, radostan i blagoslovljen Božić. http://varazdin.hbk.hr/

- 00:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

priredba "Medeka"...

Dječji vrtić «MEDO» razveseljuje nas svakih blagdana svojim priredbama... Tako i ovih predbožićnih dana zahvaljujući «tetama» u vjeronaučnoj dvorani uživali smo u programu – bogato osmišljenom zahvaljujući: Moniki, Vlatki, Ivani ... radost na licima roditelja, požrtvovnost djece... sve savršeno ... Hvala .... tako lijepi osjećaji...

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.12.2005., srijeda

SV. PETAR KANIZIJE

Na današnji dan godine Gospodnje 1597. zaklopio je umorne oči drugi apostol Njemačke sv. Petar Kanizije. Prvim apostolom Njemačke smatra se sv. Bonifacije koji je donio svjetlo vjere i krštenje germanskim plemenima od kojih je nastao njemački narod. Sv. Petar Kanizije dobio je časni naziv drugog apostola Njemačke jer je u XVI. stoljeću, u doba reformacije, neumornim radom uspio sačuvati jedan dio tog naroda da je ostao u Katoličkoj crkvi. Rodio se 8. svibnja 1521. u Nymwegenu, dakle iste godine kad je Martin Luther svečano izopćen iz Katoličke crkve, a Ignaciju Lojolskom topovsko tane prigodom obrane Pamplone razmrskalo koljeno i time dalo novi smjer njegovu životu. Ta tri čovjeka odigrat će izvanrednu ulogu u XVI. stoljeću, dakako svaki na svoj način: Ignacije Lojolski i njegov duhovni sin Petar Kanizije borit će svim silama za vjernost Rimu i papi, dok će Martin Luther ići baš u protivnom smjeru. Ignacije i Petar Kanizije vidjeli su u Crkvi, i to u Rimskoj crkvi, Krista koji i dalje živi, i nastojali stoga da ljude svog vremena sačuvaju u poslušnosti tome Kristu. Neku čisto duhovnu Crkvu, o kakvoj je sanjao Luther, oni su smatrali nestvarnom i zato i nekršćanskom. Institucionalna Crkva s papom i biskupima na čelu bila je za njih nastavak Kristova života. Zbog toga, nakon duhovnog obraćenja nisu ni časak oklijevali da se stave na raspolaganje toj Crkvi i to trijezno, realistički, bez ikakvih spekulacija. Oni nisu nikad posumnjali u Crkvu jer su znali u njoj dobro razlikovati ljudsko od božanskoga, promjenljivo od nepromjenljivoga. Zbog toga se njihovo mišljenje moralo nužno suprotstaviti reformaciji jer je bilo »katoličko«. Protestantskom subjektivizmu i spiritualizmu, njihovu pozivanju na vlastitu savjesti i oni su suprotstavljali povezanost s Crkvom kao s višim autoritetom, koji se temelji na Kristu. Ignacijeva i Kanizijeva bezuvjetna poslušnost Crkvi bila je poslušnost prema samome Kristu, osnivaču Crkve. Njihova potpuna odanost Svetoj Stolici, službi Kristova namjesnika na zemlji, bila je služba samome Kristu. Kanizije je svom dušom prihvatio Ignacijeva načela o suosjećanju s Crkvom iz knjižice Duhovnih vježbi. A ta su načela, kaže Franzen, odredila duh poslijetridentinskog vremena. »Sve ono što su reformatori zbog nerazumijevanja i u svojoj slijepoj revnosti odbacili jer se sukobljavalo s njihovim spiritualizmom, tumačio je Ignacije kako treba shvatiti pod dubljim vidikom inkarnacije te u široj povezanosti: ispovijed, primanje sakramenata, misu, redovničke zavjete, štovanje svetaca, hodočašća, oproste, liturgijske obrede, post i nemrs, slike i crkveni ures itd. Ne treba – naglašavao je – uvijek govoriti samo o vjeri (sola fides), već i činiti dobra djela; inače ljudi postaju mlaki i lijeni. Ne treba uvijek govoriti o tome da samo milost sve čini (sola gratia), jer se time podiže otrov koji ukida slobodu. Ne treba naglašavati preodređenje; iako postoji izbor Božje milosti bez koje nitko ne može biti spašen, ipak treba isticati i ljudsku suradnju s milošću. Uostalom, i u tom pitanju i u svim ostalim o spasenju vrijedi ono što naučava hijerarhijska Crkva. Nitko nema pravo da Sveto pismo tumači prema svojem subjektivnom mišljenju (sola scriptura). Autentično tumačiti Sveto pismo pripada najvišem crkvenom učiteljstvu…« (Franzen, Pregled povijesti Crkve, str. 258). U duhu Ignacijevih načela o suosjećanju s Crkvom Petar Kanizije »kroz polovinu stoljeća izvodio je zamašno djelo u Njemačkoj gdje su se isusovci ukorijenili od god. 1543. Bio je pučki misionar, propovjednik, začetnik novih metoda u proučavanju katekizma, teolog na Tridentskom saboru, papin delegat u veoma delikatnim misijama, savjetnik cara Ferdinanda I. na više državnih sabora, veoma plodan duhovni pisac koji je pisao djela o spornim pitanjima između katolika i protestanata te djela pučke pobožnosti. S pravom je dobio naslov drugog apostola Njemačke. Njegova je golema korespondencija veoma važan izvor za povijest katoličke obnove u XVI. stoljeću« (Tüchle). Upoznajmo, dakle, malo pobliže lik tog velikana koji je kod nas u Hrvatskoj tako malo poznat! Potjecao je iz patricijske obitelji u gradu Nymwegenu koji se nalazi na granici između Njemačke i Nizozemske. Njegov je otac bio gradonačelnik u tom gradu. U dobi od 15 godina došao je Petar u Köln i upisao se na tamošnju visoku školu na kojoj se već veoma žestoko raspravljalo o Lutherovu novom nauku. Visok, mršav dečko iz Nymwegena nije bio ništa ni bolji ni gori od svojih školskih drugova. Kao razmaženi gospodski sin znao je izmicati dužnostima u zavodu te izvesti kojekakve nepodopštine. Unutarnja stega i sustavni rad bili su mu tuđi. U punom zamahu mogao je uživati akademsku slobodu. Da unatoč svemu tome nije došao pod kotače razuzdanosti imao je zahvaliti uspomeni na svoju pobožnu majku, koju je rano izgubio, zatim sve većem utjecaju prijatelja koji su u njemu otkrili bolji »ja« te ga otvarali prema mučeničkim grobovima, umjetninama, bogoduhoj mudrosti mistika i svetaca te asketski strogom studiju. Skupa sa svojim prijateljem Lovrom Surijem često je sjedio do nogu plemenitoga i Bogom prosvijetljenoga svećenika Nikole Escha, pa se sve više i više otvarao Evanđelju. Kasnije će Kanizije s velikom zahvalnošću pisati o svećeniku Nikoli Eschu u svojim ispovijestima: »O moja dušo, blagoslivljaj Boga! Nikada ne zaboravi Njegova milosrđa! On ti je pripravio učitelja da te odgoji na pobožnost, da te potakne na milost i krepost i da te zaokupi revnošću ne za tvoje zdravlje i za tvoje isprazne interese, nego za ono što je najsvetije u tebi, za tvoju savršenost i za tvoj spas. Pod njegovim vodstvom ja sam malo po malo naučio da se sviđam ne sebi, nego samo Bogu, kojega u cvijetu mojih godina nisam gotovo ništa poznavao, a još manje sam Ga se bojao. Njegovi savjeti, njegova brižnost, njegovi primjeri otvarali su moje oči na svjetlo i učili su me razumijevati nov jezik. Zahvaljujući njegovu utjecaju, ja sam slomio okrutnost svoje naravi, nadvladao ispade svoga karaktera i ludi žar svoje mladosti. Zadovoljan da živim u prijateljstvu s njime, ja sam od srca prezreo sve druge draži i sve druge veze. Nijedna druga osoba, koliko ja znam, nije mi bila draža ni priraslija srcu. Imao sam za nj isto toliko poštovanja, koliko otac može očekivati od svog sina. Ne samo da sam mu otvorio svoje srce u tajni ispovijedi, nego sam mu još svake večeri, prije negoli sam pošao na počinak, ispripovjedao sve svoje posrtaje; u sinovskom priznanju pokazao sam mu sve svoje ludosti i otkrio mu sve svoje mrlje na duši. Položio sam mu račun o svojim propustima toga dana i tražio sam od njega da mi naloži pokoru za moje pogrješke… Kad mi se dogodilo da sam nekoliko puta ostao duže vremena daleko od njega, on mi je pisao, da na taj način potakne moju revnost, da me prekori zbog moje nemarnosti, da mi spriječi da padnem i da me opet pozove da dođem k njemu… Služiti Bogu znači vladati! – često puta mi je ponavljao. Sve ostalo nije drugo nego taština. Poznavati Isusa Krista, to je dosta. Malo mari jesi li potpuna neznalica u svemu što nije On…« S prijateljem Surijem Kanizije je često zalazio i kartuzijancima gdje im je redovnik Justus Landsperger ocrtavao ideale redovničkog života. Surije je tim bio tako zahvaćen da je god. 1540. stupio u kartuzijance. Dvadeset pet malih, okruglih ćelija bilo je kao stvoreno za tišinu, sabranost i molitvu. I Kanizije se bavio mišlju da stupi u kartuzijance, no ipak je htio prije svršiti nauke. Kako se dao na ozbiljan studij, brzo je napredovao i postizavao akademske stupnjeve jedan za drugim. Najprije postaje magistar i licencijat slobodnih umjetnosti, a već u 20. godini doktor filozofije. Njegov otac mu je potražio zgodnu i bogatu zaručnicu. No, Petar nije htio o tome ni čuti. Da se što bolje osigura protiv ženidbe, još iste godine položi zavjet vječnog djevičanstva. U potpunoj svijesti da se odriče bogatog i udobnog života, koji bi lako mogao postići i po svojoj naobrazbi i patricijskom podrijetlu, on je doskora izabrao siromaštvo sa siromašnim Kristom. U to vrijeme u Kölnu mnogo se govorilo o neobičnim stvarima, o djelatnosti i snazi novog reda koji je osnovao Španjolac Ignacije Lojola. Jedan od njegovih prvih učenika, Petar Faber, s uspjehom je poučavao i propovijedao u Mainzu. Sva su ta govorkanja pozitivno djelovala na mladoga doktora Petra Kanizija, a naročito mu se svidjelo što novi red sretno spaja nastojanje oko kreposti i stjecanje znanja. Pa, zar to nije i njegov osobni ideal? On mora poći u Mainz da vidi svojim očima i upozna tog isusovca Petra Fabera. Faber ga je očinski primio, dao mu sobu te preporučio da obavi velike duhovne vježbe u kojima će sigurno upoznati Božju volju. Kanizije pristade te pod njegovim vodstvom obavi duhovne vježbe. Još prije završetka duhovnih vježbi Kanizije upozna da će njegovoj vatrenoj naravi više odgovarati Družba Isusova nego kartuzijanci, prema kojima je ipak čitav život sačuvao pietet i prijateljske veze. I zbilja 8. svibnja 1543., na svoj 23. rođendan, Kanizije kao prvi Nijemac stupi u bojne redove Družbe Isusove. To je za novi red bio izvanredan dobitak. Faber, koji ga je primio u Družbu Isusovu, posla ga natrag u Köln. Bilo mu je stalo da u rajnskoj metropoli bude netko snažan na katoličkoj straži, a Kanizije je opravdao povjerenje. Već na putu u Köln zaustavio se u dvorcu kölnskog nadbiskupa Hermana Wieda, u Bonnu, te mu predbacio što ne vrši svoju dužnost kako treba i što šuruje s protestantizmom. U Kölnu je zbog toga bila veoma teška situacija, a pogoršali su je protestantski propovjednici koji nagrnuše u grad. A tada se pojavio na katoličkoj fronti čovjek Božje providnosti koji će neusporedivom energijom spasiti posljednja uporišta stare vjere u zapadnoj i južnoj Njemačkoj. Isusovački novak Petar Kanizije osnovao je u Kölnu uz gradske zidine prvi njemački isusovački kolegij žrtvujući za nj svoju očinsku baštinu. Njemu se brzo pridruži 9 novih članova. Dakako da su protestanti pokrenuli odmah kampanju protiv njih, ali oni su izdržali. I sada za Kanizija nastupaju godine izvanredno plodne djelatnosti. Makar je u isto vrijeme još studirao i poučavao, makar je god. 1544. kao đakon propovijedao u crkvi Sv. Marije na Kapitolu, našao je još vremena da se uživljava u mistične spise Taulera te da izda sveukupna djela sv. Ćirila Aleksandrijskog i Leona Velikog. Kanizije je sve poduzeo da što prije bude svrgnut s nadbiskupske stolice nevrijedni nadbiskup Herman Wied i tako je bila na zapadu Njemačke spašena katolička vjera. God. 1546. Kanizije bi zaređen za svećenika. U međuvremenu pozove ga Ignacije Lojola u Rim da se usavrši u poznavanju isusovačkih pravila. On ga je, da iskuša njegovu poslušnost, poslao godinu dana i u Messinu na Siciliju. Sve su to bili samo eksperimenti da se mladi isusovac što bolje utvrdi u kreposti i bude još sposobni za svoju veliku i glavnu misiju u Njemačkoj. Ignacije ga je učinio najpovjerljivijim suradnikom, a i sam papa Pavao III. dao mu je 2. rujna 1549. svoj apostolski blagoslov za veliku misiju koja ga je čekala u Njemačkoj. Dva dana kasnije Kanizije je neobičnom milošću bio okrijepljen i od samoga Gospodina, dok je klečao i molio u bazilici Sv. Petra pred oltarom Presvetog Sakramenta. I od sada će se neupadni čovjek u crnom talaru naći posvuda gdje bude u opasnosti stara vjera. Postaje savjetnik cara, knezova i biskupa. Postaje i provincijal Gornjo-njemačke isusovačke provincije, a zatim i vizitator reda. Kao takav putuje od grada do grada, penje se na propovjedaonice i neumorno propovijeda ispravan nauk i dopisuje se s najuglednijim i najutjecajnijim osobama. Često se nalazi pred čitavim brdima poteškoća, ali se ne da slomiti. U svome radu nikad, ipak, nije povrijedio ljubav prema svojim protivnicima protestantima, premda su oni na njega žestoko udarali služeći se dapače i klevetama. Videći da je zbog izopačenosti običaja ugrožena osobito mladež, Kanizije osniva kolegije i sveučilišta. Tako je osnovao kolegije u Ingolstadtu, Beču, Pragu, Münchenu, Innsbrucku, Dillingenu i Hallu. Uspjesi odgoja i studija posvuda nadilaze očekivanja. Idealnije mladiće okuplja u Marijinim kongregacijama da prime još solidniju duhovnu pouku i da se još bolje izgrade te i sami postanu apostoli. Osniva i Marijine kongregacije za muževe i žene te piše za njih divno djelo o Blaženoj Gospi: O neusporedivoj Djevici Mariji. Svim se silama zalaže za provođenje u djelo obnoviteljskih dekreta Tridentskog sabora, na kome je i sam nekoliko puta nastupao. Sam neumorno ispovijeda, propovijeda, katehizira i to ne samo po gradovima već i po selima. Uza sav taj rad mnogo piše. Samo njegova pisma sačinjavaju 8 svezaka. Tri godine radi na svome Katekizmu, koji će stoljećima biti nenadomjestiva knjiga za njemačke katolike. Posljednje godine života od 1580. do smrti provest će u Fribourgu, gdje je osnovao kolegij Sv. Mihajla, zaštitnika Njemačke. Više puta bila mu je ponuđena biskupska stolica i kardinalski grimiz, ali on je sve poduzeo da to spriječi. Htio je ostati siromašan redovnik u jednostavnom isusovačkom talaru. U njem će i umrijeti 21. prosinca 1597. te biti pokopan. S njegovom smrću završit će jedan izvanredno plodan život koji je bio na blagoslov Crkvi u njemačkim zemljama. Blaženim će biti proglašen tek god. 1864., a svetim i crkvenim naučiteljem 1925. Njegov je život prava epopeja. Njegov bi primjer mogao svakoga potaknuti i oduševiti tko je iole otvoren prema višim vrednotama. On je dobro znao zašto je živio, za koga je radio i borio se. On je mogao mirne duše reći sa svetim Pavlom: »Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak« (2 Tim 4,7­8).

- 00:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.12.2005., utorak

Ivanova odlučnost i Božje izabranje Marije

Autor: Mr. ANĐELKO KOŠĆAK Ivanu, na prvome mjestu, i samo to, jest iščekivanje Boga, Mesije, ništa drugo mu nije važno. Između njega i Božjega dolaska nema mjesta za nikojeg drugog proroka, mnogi su bili prije njega koji su već onda tako jasno, konkretno prorokovali dan, mjesto Božjega pohođenja, Božjega utjelovljenja, sada je on Božje uho, Božji jezik, Božji izabranik, Božji prorok koji priprema put onome koji sada, baš sada, ne poslije, dolazi. Dolazi Bog uspostaviti novi Božji red, dolazi suditi, spasiti i uvesti, one koji ga iščekuju, u radost života u slobodi djece Božje. Obraćajući se farizejima, Ivan, jasno progovara o potrebi radikalne odluke: «Već je sjekira položena na korijen stablima.» I već je spremna vatra za stablo koje ne donosi dobar rod. U Božjoj ruci je vijača i «pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim». (Mt 3, 12). Koji tako govori, koji tako nastupa jest čovjek, Božji čovjek koji je odlučan u svemu, ne preza ni pred kim, spreman ići sve do kraja jer zna da ga Bog vodi; on nema skrupula, narodne poglavare, nazivati «Leglo gujinje!» i reči im u lice sve gadosti i grijehe koje rade, ne boji se ni zatvora ni mučeničke smrti, zašto?, jer on nije ništa drugo nego jednostavno glas, koji je tu da odjekuju, da progovara snažno i jasno svima i iščekuje, dočekuje, pomaže ljudima otvoriti se onomu koji dolazi. Marija također iščekuje Boga. Ona je svjesna da joj je anđeo, Božji poslanik rekao: «Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega (...) i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.» (Lk 1, 31-33). Marija ne čeka, poput Ivana Krstitelja, nekog Neviđenog, ona Božja izabranica iščekuje maleno dijete, djetešce, od Boga obećano i po Duhu Svetom začeto. U njezinu životu, životu mlade, nazaretske djevojke, događa se nešto neviđeno i nečuveno. Svjesna kako ju to sve nadilazi, kako to sama nije u stanju shvatiti / pojmiti, a kamoli i izvrštiti, prepušta se kao službenica u Božje ruke, da ju on svemoćni vodi. U vrlo znakovitim i jakim riječima kao što su: «Nakon mene dolazi jači od mene» i «Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući» (Mk 1, 7) te «Poslije mene dolazi Onaj koji je preda mnom, jer bijaše prije mene!» (Iv 1, 30), Ivan se nameće kao model svim kršćanima, apostolima, biskupima, svećenicima, misionarima: nitko ne smije navještati sebe, čavrljati, brbljati samo iz nekog svog religioznog iskustva, svi trebaju biti, ništa drugo, nego samo glas Onoga, glas koji raste, koji napreduje, trebaju se preobražavati u sve prodorniji i vjerodostojniji glas Božji.

- 00:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZAŠTO BOŽIĆ SLAVIMO 25. PROSINCA?

Bog je sama nježnost i milosrđe Onaj koji svemu daje postojanje dolazi kao bespomoćno novorođenče, potrebno ljudske pomoći. Neopisiva je poniznost Svemogućega - "onoga po kome je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo". Vječni je postao smrtno tijelo, kojim će izbrisati zadužnicu za grijehe ljudi. Nju će ukloniti pribivši je na križ. Otkada kršćani slave Božić? Odgovor je - od davnina. Iz starih dokumenata proizlazi da se Božić u Rimu slavio 25. prosinca već u prvoj polovici 4. stoljeća, a u Carigradu oko 380. godine. Budući da se 25. prosinca u Rimu slavio blagdan rođenja nepobjedivog Sunca tj. poganski blagdan, neki povjesničari i teolozi smatraju da je Crkva uvela 25. prosinca proslavu Kristova rođenja kao službenu zamjenu poganskog slavlja rođenja nepobjedivog Sunca. Ali o ovoj namjernoj povezanosti nema dokaza. Međutim, postoji još jedno objašnjenje. Kršćani (na Zapadu) već u 2. stoljeću kao datum Isusova raspeća utvrdili su - 25. ožujka. Po staroj židovskoj predaji veliki su proroci umirali na dan rođenja ili pak na dan svog začeća. Budući da je 25. ožujak već onda prihvaćen kao dan Isusova začeća, tako su, računajući devet mjeseci od tog dana, prihvatili kao dan Kristova rođenja 25. prosinca U vremenu došašća više nego u ostalo doba godine razmišljamo o tome kako je Bog došao među nas u malome djetetu, rođenom od Djevice. Kako je "pravi Bog od pravog Boga" neprimjetno i tiho postao čovjekom. Riječ je tijelom postala i nastanila se među ljudima. Jedinorođenac, Bog, pun milosti i istine, ispunja starozavjetno Jahvino obećanje prorocima da će Djevica začeti i roditi sina i nadjenuti mu ime Emanuel, što znači: S nama Bog. (usp. Iz 7,14) Tako je On, trajni lik Božji, sam sebe "oplijenio", uzevši lik sluge i postavši ljudima sličan, "obličjem čovjeku nalik". (usp. Fil 2, 6-7) Onaj koji svemu daje postojanje dolazi kao bespomoćno novorođenče, potrebno ljudske pomoći. Neopisiva je poniznost Svemogućega - "onoga po kome je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo". (Kol 1, 16) Vječni je postao smrtno tijelo, kojim će izbrisati zadužnicu za grijehe ljudi. Nju će ukloniti pribivši je na križ , kako kaže sv. Pavao. Isus u liku malog djeteta želi svakom čovjeku na zemlji donijeti za Božić dar radosti i mira. I zaista mnogi ljudi primjećuju kako je radost posebno prisutna u ljudskim srcima u božićno vrijeme. Ali dijete Isus želi da radost imamo uvijek i da "radost naša bude potpuna". Zato želi doći k ljudima kao malo dijete, jer malo dijete donosi u kuću radost. Dapače, dijete Isus želi se roditi u svakom srcu koje ga prihvaća. On stoji pred vratima i kuca i ulazi ako mu tko otvori vrata. (usp. Otk 3, 20) Isus kuca na vrata našeg srca, ali iako je prošlo 2000. godina od njegova utjelovljenja mnogi ljudi, koji su čuli za Isusa, još uvijek ne čuju njegovo kucanje, jer ga jednostavno ne žele čuti. Zato je svijet pun mržnje, sebičnosti zala. Jer u mnogim srcima nema mjesta za Boga. Umjesto Boga Spasitelja u mnogim srcima vlada lažni bog. To je bogatstvo, slava, standard itd., ali ti bogovi, jer su lažni, ne ostavljaju u srcu pravu radost i Isusov mir. Često ljudi što su bogatiji to su manje istinski zadovoljni i radosni. Ali Isus, koji nam za Božić dolazi u liku malog djeteta, želi se zauvijek nastaniti u našim srcima. Nastaniti se, te rasti i jačati. Toliko želi u nama narasti da mi postanemo posve mali. Mali poput djece koja ne mogu nikako biti sama, već mora netko o njima brinuti. Isus, jer je jedini Spasitelj, želi da mu se posve prepustimo da bi On o nama mogao potpuno brinuti. Isus u nama želi nas voditi zauvijek. Voditi u Život i otkriti nam Istinu. Dijete Isus nam na poseban način objavljuje Božju samilost. "Iz samilosti prema ljudskoj bijedi On se rodio od Djevice." Objavivši se u malom djetetu dokazuje da je Bog doista sama nježnost i milosrđe, kako kaže prorok Joel, jer je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca, da bi svatko tko u njega vjeruje, imao život vječni. (usp. Iv 3, 16) Božje milosrđe smrtnik ne može ni shvatiti, jer je ono neograničeno, HENRIETA ZAJEC

- 00:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.12.2005., nedjelja

Papa govori

"Osluškujte i shvatite Riječ Božju" Sveti Otac se u svome nagovoru osvrnuo na ponašanje i šutnju sv. Josipa koja očituje puninu vjere nošene u srcu U svom nedjeljnom nagovoru vjernicima na Trgu sv. Petra, gdje je sinoć podignuto i osvijetljeno božićno drvce, poklonjeno od Gornje Austrije, Papa je preporučio da se u prebučnom suvremenom vremenu prepustimo da nas »zarazi šutnja i sabranost«, koja će nam omogućiti da osluškujemo i shvatimo Božju Riječ. Osvrćući se na ponašanje sv. Josipa, papa Ratzinger je istaknuo kako je u tom bučnom suvremenom svijetu, koji ne potiče na sabranost i slušanje Riječi Božje u ovo predbožićno vrijeme potrebno gajiti unutarnju sabranost kako bi dostojno prihvatili i čuvali Isusa u našem životu. Navodeći pobudnicu Ivana Pavla II.. o sv. Josipu »Otkupiteljevom čuvaru«, papa Benedikt XVI. je istaknuo kako se među brojnim Josipovim krepostima ističe upravo šutnja. »Njegova je šutnja obavijena kontemplacijom Božjeg otajstva sa posvemašnjom predajom Božjoj volji. Drugim riječima šutnja sv. Josipa ne očituje neku unutarnju prazninu, već nasuprot puninu vjere, koju nosi u srcu. Ta vjera vodi sve njegove misli i svako njegovo djelo« - objasnio je Papa velikom mnoštvu okupljenih vjernika na Trgu Svetog Petra, koji su došli vidjeti božično drvce. Ove godine drvce je poklonila župa Eferding iz Gornje Austrije, koja obilježava 500 obljetnicu osnutka. Papa ih je posebno pozdravio i zahvalio im za taj dar. Osvrćući se na šutnju, kojom Josip jednoglasno s Marijom, čuva Božju Riječ, upoznatu zahvaljujući Svetom Pismu i neprestano je uspoređujući sa zbivanjima, Papa je primjetio kako se radi o šutnji koja je isprepletena molitvom i Božjim blagoslovom i poštivanjem njegove svete volje. Radi se o bezuvjetnom povjerenju Božjoj providnosti. Nije pretjerano reći da je Isus na ljudskom području preuzeo od »oca« Josipa onu unutarnju čvrstoću, preduvjet za istinsku vrhovnu pravdu, u kojoj će on jednog dana podučavati svoje učenike – zaključio je Papa svoj nedjeljni nagovor, pozdravljajući kao i obično hodočasničke skupine na raznim jezicima. "www.katolici.org

- 00:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Još nas dijeli od Božića samo tjedan dana.

Naša priprava za taj veliki blagdan mora biti sve žarča i revnija. U nekim zemljama slavi se na današnji dan blagdan Očekivanja poroda Blažene Djevice Marije. I tajna toga blagdana kadra je našu pozornost još većma upraviti prema božićnom otajstvu. Pogledajmo stoga u kratkim crtama njegovu povijest! Nekada se u Španjolskoj, prema odredbi pokrajinskoga sabora u Toledu, na današnji dan svetkovao blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije. Bilo je to davno, još u VII. stoljeću. Razlog je bio slavljenja baš na taj dan, što dan 25. ožujka, 9 mjeseci prije Božića, redovito pada u Korizmu ili čak na sam Uskrs, a taj dan nije prikladan za Gospinu svetkovinu. Kasnije su se španjolske crkve povele ipak za rimskom koja je odvajkada slavila Blagovijest 25. ožujka. Da ne bi 18. prosinac ostao prazan, uveden je u Španjolskoj novi Marijin blagdan pod nazivom Očekivanje poroda Blažene Djevice Marije. Taj je blagdan posebnim pismom kasnije potvrdio papa Grgur XIII. godine 1573. U časoslovu toledske Crkve čita se na današnji dan: »Toledska Crkva obdržava obadvije svetkovine: jednu mjeseca ožujka, da nasljeduje rimsku Crkvu, koja je učiteljica i majka svih Crkava; drugu osmi dan prije Božića i to zato što je tu svetkovinu naredila toledska Crkva, a od nje poprimile i druge, i s velikom pobožnošću slavi se po cijeloj Crkvi; a to zato što se je na isti dan Presveta Djevica udostojala svojom nazočnošću posvetiti toledsku Crkvu i svoga slugu Ildefonza uresiti svetim darovima.« To posljednje odnosi se na svetoga toledskoga nadbiskupa Ildefonza koji je najprije bio gorljiv redovnik samostana Agaliona u Toledu. Njegovoj se pobudi pripisuje i uvođenje današnjega blagdana koji se slavi od god. 657. Za taj je blagdan vjerojatno sam sv. Ildefonz napisao i misni obrazac. On je veoma revnovao za Marijinu čast pa je pobožnost prema Gospi veoma preporučivao i redovnicama samostana koji je sam ustanovio i sazidao u blizini Toleda. Kako je izišao na glas, poslije smrti svoga ujaka nadbiskupa izabran je za njegova nasljednika u Toledu. Istakao se i kao vrstan pisac. A pisao je o velikim ljudima tadanje Crkve, o slabosti ljudske naravi, o snazi svetoga krsta, o koristi duhovne samoće, o značenju rada i bogoslužja, o osnovnim vjerskim istinama. No, najljepši su njegovi spisi o Bl. Gospi, o kojoj piše s mnogo učenosti, a još više pobožnosti i ljubavi. Osobito je branio čast Marijina djevičanstva i zato je napisao knjigu O djevičanstvu svete Marije protiv triju nevjernika; to su Jovinijan i Helvidij, protiv kojih je pisao već sv. Jeronim, a treći je neki Židov. Prvi životpisci sv. Ildefonza, a za njima srednjovjekovni pisci, pa čak i učeni bolandisti iz novog vijeka, ponavljali su u knjigama čudesa Blažene Djevice Marije i ovu zgodu: Sv. Ildefonz je s naročitom ljubavlju svetkovao blagdan Očekivanja poroda Bl. Djevice Marije. U zadnjim godinama svoga života jednom je svečano u procesiji ušao u svoju katedralu 17. prosinca da uoči Gospina blagdana sa svećenicima obavi matutin ili jutarnjicu. Katedralu je najedanput posve ispunila neobična svjetlost, a na biskupskom tronu opazili su Mariju, okruženu anđelima i svecima. Tada je Ona ljubazno pozvala Ildefonza da joj se približi. Kad je on to učinio, Gospa je pohvalila njegovu vjernost u biskupskoj službi te mu stavila na ramena novi plašt koji neka obuče na sutrašnji nezin blagdan. Taj prizor ovjekovječili su kasnije mnogi veliki majstori kao slikari Rubens, Velasquez i drugi. I veliki slikar El Greco rado je slikao sv. Ildefonza s knjigom u ruci ili kako piše ono što mu diktira Blažena Gospa, a naslikao je i druge prizore iz njegova života. Svetog Ildefonza s pravom ubrajamo među najljepše cvjetove obnovljenoga kršćanskoga života na Pirinejskom poluotoku nakon što su se Vizigoti ili zapadni Goti god. 589. okanili arijanstva, prigrlili čist nauk te skupa s katoličkim starosjediocima stopili se u španjolski narod. Da je vjera u tome narodu postala pravi kvasac sve misaonosti, zasluga je trojice biskupa: sv. Leandra i sv. Izidora, koji su bili braća, te biskupi u Sevilli, i sv. Ildefonza, biskupa u Toledu. Današnji blagdan Očekivanja poroda BDM naziva se u Španjolskoj i Sveta Marija od O. To je ime blagdan dobio od O-antifona koje naznačuju uzdisaje i želje Staroga zavjeta za Spasiteljem, a koje se počinju moliti u predvečerje toga Marijina blagdana. Taj se blagdan proširio iz Španjolske i u druge zemlje, tako u krajeve koji su bili pod vlašću Mletačke Republike te na područje Papinske Države. U Sloveniji je bio običaj da bi od blagdana Očekivanja poroda BDM pa do Božića prenašali Marijin kip iz kuće u kuću. Naš stariji, osobito ženski svijet po Slavoniji, također je slavio taj blagdan, jer se u taj dan obično ne bi prelo. Za nas će biti dobro da na današnji dan obnovimo vjeru u Marijino djevičanstvo. Mi vjerujemo da je Marija sačuvala djevičanstvo prije poroda, u porodu i poslije poroda. Ta je vjera stara koliko i Crkva jer već u apostolskom vjerovanju ispovijedamo: »rođen od Marije Djevice«. Tu je vjeru svečano ispovjedio u naše doba II. vatikanski sabor u dogmatskoj povelji o Crkvi. Ta vjera neka bude i naša, a nastojmo koliko možemo nasljedovati Blaženu Djevicu Mariju u kreposti svete čistoće! Preuzeto sa svetac dana

- 00:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.12.2005., petak

Četvrta nedjelja Došašća

Hvaljen Isus i Marija, poštovani čitatelju. Nalazimo se neposredno pred blagdanom rođenja Bogočovjeka, Isusa iz Nazareta, u četvrtoj nedjelji Došašća. Podsjeća nas to vrijeme na nadu koja je u nama, na nadu koja je obrazložena i obrazloživa. Krist u nama, nada slave! Bog je onaj koji je tražio suradnike tijekom povijesti spasenja, a jedan od takvih bio je i David kao što nam svjedoči prvo nedjeljno čitanje. David je svjestan svega što je Bog za njega učinio i u toj zahvalnosti želi podići Bogu hram, a onda ga Bog predusreće i podsjeća ga, što je On njemu sve učinio. I Bog Davidu obećaje da će njegovo kraljevstvo trajati zauvijek po potomku koga će podići iz njegova potomstva. Moglo se to odnositi na Salomona, ali u punini se odnosilo na Isusa. Marija iz Nazareta našla se pred Božjom ponudom da bude suradnica u Njegovu djelu spasenja. Obećano joj je da će onaj koga će Ona roditi vladati svijetom, i da Njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Iako je ohrabrena da donese odluku, da prihvati ponudu u potpunom predanju Ocu za Njegov plan s Njom i preko Nje za cijeli svijet, ipak se pita, želi doznati i dobiva za razum zadovoljavajući odgovor, koji otvara vrata duhovnog područja kako bi mogla reći svoj veličanstveni: “Neka mi bude po riječi Tvojoj, jer evo službenice Gospodnje!” Otvara svoje srce, svoje tijelo, svoju dušu za novo stvaranje, početak boljega svijeta, obnovljenog svijeta. Poput Marije i mi smo trudni Riječju Božjom. Pozvani smo prihvatiti to sjeme Riječi jer je ono od Boga. Ohrabreni smo da se ne bojimo ljudskog mišljenja, ljudskih prognoza, najava potpunog zatora ljudskog roda, potpunog uništenja Zemlje i cijelog Svemira, jer Bog stvara novo Nebo i novu Zemlju, počevši od tebe i od mene. Ne boj se biti dijete Božje koje omogućuje Bogu da se začne, razvija i rodi po tebi za ovaj svijet dok Isusa predaješ drugima. Neka ti se ne dogodi da ostaneš bez Njega dok ga drugima predaješ, jer On je dovoljno širok da može obuhvatiti sve, dovoljno dubok da može ispuniti sve naše najdublje čežnje, dovoljno ljubavlju ispunjen da može popuniti sve naše praznine u ljubavi koju nismo primali ili je nismo ni davali drugima. On je onaj koji ispunjava naše želje i preko nas pomaže da i drugima budu ispunjene želje srca. Marija nam je u tome poticaj, uzor, putokaz, nada. Izgovorila je svoj veličanstveni «neka mi bude», kako bi nama pomogla da i naš odgovor ne bude manje veličanstven, poštovani čitatelju. fra Miroslav Bustruc Vjerujem dragi Miroslave da mi nećeš zamjeriti što sam te prepisao... pa djelili smo bogoslovske dane, prijateljevali... http://www.katolici.org/duhovnost.php [/B]

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.12.2005., četvrtak

Za Boga ni dalje nema mjesta ni u prenoćištu

Božić u potrošačkoj današnjici. Uslijed raznih povijesnih, političkih, kulturoloških i ostalih utjecaja, blagdan Isusova rođenja, znan kao Božić, vremenom je baš kao i sama kršćanska vjera, trpio razne oblike pojednostavljivanja i iskrivljavanja. Ipak, unatoč općoj masovnosti njegova obilježavanja na svjetskoj razini taj kršćanski blagdan možda nikad kao danas nije bio toliko daleko od svoje biti. U suvremenom svijetu Božić je mnogima tek prilika za slobodne dane na poslu, za božićnu kupovinu, za susret s Djedom Mrazom, za okupljanje obitelji oko jelke i razmjenu darova, za dobar provod, za svrstavanje u nacionalne, vjeske i druge skupine te čitav niz raznoraznih proizvoljnih tumačenja manje ili više nespojivih s istinskim značenjem tog, iza Uskrsa najvećeg, kršćanskog blagdana. Što je Božić Bez obzira na razne subjektivne doživljaje, po svom istinskom duhovnom značenju Božić je - kako u rimokatoličkoj, tako i u istočnim, pravoslavnim te većini protestantskih crkava - blagdan o kojem kršćani, sjećajući se rođenja Isusa Krista, slave otajstvo utjelovljenja Svemogućeg i Vječnog Boga u našoj ljudskoj povijesti. Proslavi blagdana prethodi intenzivnija duhovna priprema vjernika kroz četiri tjedna uoči samog blagdana. To razdoblje liturgijske godine naziva se Došašće ili Advent, a podjednako ga obilježava razmišljanje o vjekovnom ljudskom iščekivanju Božjeg dolaska (zabilježenog uglavnom u starozavjetnim čitanjima) kao i okrenutost drugom, konačnom Kristovu dolasku i dovršenju Kraljevstva nebeskog koje je njegovim prvim dolaskom u Betlehemu započelo u povijesti. Na kršćanskom Zapadu (rimokatolici, evangelici) Božić se slavi 25. prosinca, po gregorijanskom kalendaru uvedenom u 16. stoljeću. Pravoslavni kršćani, pak, ravnajući se po julijanskom kalendaru, Božić proslavljaju 7. siječnja. Kao što je većini znano, sam datum Kristova rođenja nije poznat, a odabir 25. prosinca kao i sam početak slavljenja Božića seže u četvrto stoljeće. Tada je Crkva u poganskom «Danu sunca», o kojem su Rimljani povodom zimskog solsticija proslavljali «početak razdoblja pobjede sunca», prepoznala 'primjeren termin' za obilježavanje Božjeg rođenja i taj je poganski blagdan 'kristijaniziran'. No valja naglasiti da Božić ne predstavlja samo 'sjećanje' na Božje rođenje nego i liturgijsko posadašnjenje i iščekivanje drugog Kristova dolaska. Premda nije najveći kršćanski blagdan, Božić se u narodnoj tradiciji vremenom udomio kao najveseliji, najtopliji blagdan, a karakterizira ga povijesno prožimanje iznimnog bogatstva simbola i običaja što ima pozitivne, ali i negativne strane. Jedna od pozitivnih strana svakako je izražavanje ljubavi i svijesti o pripadnosti Bogu kroz elemente narodnog blaga i mentaliteta pojedinog podneblja. No, činjenica je da su mnogi simboli koji su se vremenom pripojili tom kršćanskom blagdanu udaljili iz središta pažnje samu bit događaja - Kristovo rođenje - i kroz elemente koji su često puta nenamjerno ali i namjerno iskrivljavani i vađeni iz konteksta, doprinijeli prerastanju Božića u blještavi i zbunjujući mimohod Djeda Mrazova, Snješka Bijelića, božićnih rasprodaja, ukrasa, žarulja, darova, petardi, užurbanosti i buke. Kršćanski blagdan Božić kao da je doživio 'poganiziranje', a u čitavoj priči čini se da za Isusa opet, baš kao i prije 2000 godina u Betlehemu, nema mjesta nigdje nego u štali. Idilična histerija Uistinu, mnogim je kršćanima bolno gledati kako u našoj Zapadnoj, tzv. kršćanskoj civilizaciji, danas pod proslavu Božjeg rođenja potpadaju sve groteskniji sadržaji. Žalosti što umjesto razmatranja o otajstvu i milosti Božjeg utjelovljenja, svijet Mesiju ponovno ne prepoznaje u Novorođenčetu nego ga traži u 'čudesima' modernog doba; u kaotičnoj blještavoj scenografiji i jeftinoj božićnoj «made in Hollywood» idili gdje naš junak konačno povjeruje u «čudo» kad mu Djed Mraz baš na božićno jutro ispuni želju. Umjesto Isusa koji u noći svog rođenja kuca na vrata našeg srca i tamo traži prenoćište, svijetu je prihvatljiviji izmišljeni skandinavski 'dobričina' Djed Mraz, koji će na filmu učiniti «čudo», u stvarnosti ispod bora ostaviti dezodorans s rasprodaje i neće nam opterećivati savjest tjerajući nas da se mijenjamo. Umjesto živoga Boga koji nudi život u izobilju svijet se zadovoljava konfuznom šarenom potrošačkom histerijom iza koje neće naći ništa doli ispraznosti nad ispraznošću. No, koliko god mi zbunjeni i ogorčeni bili, ovakvo odbacivanje živoga Boga i stvaranje vlastitoga u povijesti Spasenja i ljudske naravi ne predstavlja neku osobitu novost. Isti tretman Bog je kod nas ljudi imao i daleko prije vladavine potrošačkog mentaliteta i procesa globalizacije, Djeda Božićnjaka i trgovačkih lanaca - nije li u pustinji Izabranom narodu draže bilo Zlatno tele, nije li dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen čak i s vrata prenoćišta, nije li u Nazaretu Tesarov Sin skoro bačen niz liticu, nije li narod umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu... Kršćanska samodopadnost I nije li uslijed svega toga divno biti istinski kršćanin. Možda katkad i predivno? Dok protagonisti pretpraznične masovne histerije (koji će se, uzgred, i predstaviti kao kršćani) nemaju pojma o pravom značaju blagdana, mi razmatramo Sveto pismo i proničemo u otajstvo utjelovljenja; dok svijet od blagdana uzima ugodu - puricu, mlince i godišnji odmor, mi spremno uzimamo svoj križ; postimo, molimo, idemo na mise zornice...Da, konzumentski odnos svijeta prema kršćanskim blagdanima i vjeri općenito valja primijetiti i osuditi, ali on često predstavlja tek neiscrpan poticaj za zgražanje, mudrijanje i samodopadnost. Kako se lijepo i nadmoćno osjećamo kada netko kraj nas nema pojma što se zapravo slavi na Božić i ne zna da to i nije najveći kršćanski blagdan. Još ako naiđemo na nekoga tko ne zna što je Tijelovo, a što Spasovo...a mi znamo! Uh, koje miline i nadmoći! Mi se godinama toliko trudimo...a oni, oni ni ne znaju što slave! Da, nekada kao da nam je stalo do njihova obraćenja kao i salonskim pacifistima do mira u svijetu. Pritom smo smetnuli s uma da je Bog izabrao nas, a ne mi njega i da nijednom od naših zasluga nismo doprinijeli tom izboru. Također, pozvani smo da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje - svjetlost, a ne svijet; sol, a ne zemlja. Svjetlost koja će svijetliti te tjerati i druge da se ostave tame, a ne mudrijaši koji će filozofirati i megafoni koji će ljudima objašnjavati koliko je 2+2. Da bismo uistinu svjetlili moramo biti otvoreni izvoru Svjetla, Bogu. Ne znači li to da pravo pitanje možda i nije što Božić znači za svijet ili za kršćane, nego što Božić znači za mene? Da, štalica u kojoj se On, unatoč hladnoći i neredu, želi roditi je moje srce i tek kad mu omogućimo da se tamo udomi i počne rasti, možemo početi brinuti za donošenje Svjetla onima koji su još u tami 'blještavila ovog svijeta', pazeći pritom da se zbog milosnog dara koji je nama darovan, ni po čemu ne osjećamo bolji od njih. Neka ovaj Božić bude prilika za takvo rođenje.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2005., srijeda

Sveti Ivan od Križa- 14. prosinca

Juan de Yepes ( Ivan od Križa) rođen je 1542. god. u gradiću Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. S populacijom od oko 5000 u mjestu se nalazilo i nekoliko malenih trgovina tkaninom. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, zaustavio se prilikom jednog putovanja u Medini del Campo i tu upoznao Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Unatoč razlici u društvenom statusu, par se ženi 1529. god. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. Ispod tipičnog klasnog snobizma krili su se ipak dublji razlozi. Naime, obitelj Yepes skrivala je svoje pravo židovsko podrijetlo kako bi izbjegla zakonske restrikcije nametnute onima kojima je manjkala "limpieza de sangre", čistoća krvi. Kako je Catalinino podrijetlo bilo nejasno, obitelj Yepes se bojala da će pitanja vezana za njene korijene dovesti i do istrage njihovih pređa. Stoga je bilo bolje riješiti se mladića negoli riskirati gubitak časti i novca pred inkvizicijom. Ostavši bez ikakve financijske potpore, Ivanov otac morao se prihvatiti mukotrpnog i slabo plaćenog tkalačkog obrta. U neimaštini i kušnjama Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana). Ivan je imao nešto više od 2 godine kad mu je umro otac, shrvan dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je harala Španjolskom u šesnaestom stoljeću. U neimaštini koja je nastupila mlada srčana udovica uputila se na naporno putovanje u nakani da potraži pomoć kod imućnih članova muževljeve obitelji. Pokucala je na vrata jednog šurjaka arhiđakona u Torrijosu nedaleko Toleda. Ovaj ju ju je odbio pa je otišla do drugog brata, liječnika u obližnjem Galvezu, koji je pristao udomiti i posvojiti Franju. Međutim liječnikova supruga počela je iskorištavati Franju pa ga je majka ubrzo povela kući u Fontiveros gdje se obitelj trsila za život kako je znala i umijela. U ovo vrijeme preminuo je Ivanov brat, vjerojatno zbog neuhranjenosti. Catalina je bila primorana odseliti iz svog skromnog doma u Arevalo gdje prilike nisu bile ništa bolje, a naposljetku u Medinu del Campo, glavno trgovačko središte Kastilje gdje je nastavila raditi kao tkalja. Ivan je pohađao školu "de la doctrina", jedna vrst sirotišta koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je priliku postati šegrt u nekom obrtu ili profesiji. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samostanu augustinki "La Magdalena". Radio je u sakristiji 4 sata prijepodne ali i poslijepodne kad bi to poglavar, kapelan ili sakristan zatražili. Što se tiče naukovanja (drvodjeljstvo, krojenje, kiparstvo i slikanje) nije pokazivao previše sklonosti prema njima. Njegova darovitost, njegova blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice "de las bubas" koja se brinula za siromašne koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na novootvorenom jezuitskom učilištu koje je bilo jedna vrsta napredne srednje škole humanističkog usmjerenja. U školi pravilo su činila predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog jezika. Budući pjesnik došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove. Upoznavši se s simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Ove godine rada u bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva. ) rođen je 1542. god. u gradiću Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. S populacijom od oko 5000 u mjestu se nalazilo i nekoliko malenih trgovina tkaninom. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, zaustavio se prilikom jednog putovanja u Medini del Campo i tu upoznao Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Unatoč razlici u društvenom statusu, par se ženi 1529. god. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. Ispod tipičnog klasnog snobizma krili su se ipak dublji razlozi. Naime, obitelj Yepes skrivala je svoje pravo židovsko podrijetlo kako bi izbjegla zakonske restrikcije nametnute onima kojima je manjkala "limpieza de sangre", čistoća krvi. Kako je Catalinino podrijetlo bilo nejasno, obitelj Yepes se bojala da će pitanja vezana za njene korijene dovesti i do istrage njihovih pređa. Stoga je bilo bolje riješiti se mladića negoli riskirati gubitak časti i novca pred inkvizicijom. Ostavši bez ikakve financijske potpore, Ivanov otac morao se prihvatiti mukotrpnog i slabo plaćenog tkalačkog obrta. U neimaštini i kušnjama Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana). Ivan je imao nešto više od 2 godine kad mu je umro otac, shrvan dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je harala Španjolskom u šesnaestom stoljeću. U neimaštini koja je nastupila mlada srčana udovica uputila se na naporno putovanje u nakani da potraži pomoć kod imućnih članova muževljeve obitelji. Pokucala je na vrata jednog šurjaka arhiđakona u Torrijosu nedaleko Toleda. Ovaj ju ju je odbio pa je otišla do drugog brata, liječnika u obližnjem Galvezu, koji je pristao udomiti i posvojiti Franju. Međutim liječnikova supruga počela je iskorištavati Franju pa ga je majka ubrzo povela kući u Fontiveros gdje se obitelj trsila za život kako je znala i umijela. U ovo vrijeme preminuo je Ivanov brat, vjerojatno zbog neuhranjenosti. Catalina je bila primorana odseliti iz svog skromnog doma u Arevalo gdje prilike nisu bile ništa bolje, a naposljetku u Medinu del Campo, glavno trgovačko središte Kastilje gdje je nastavila raditi kao tkalja. Ivan je pohađao školu "de la doctrina", jedna vrst sirotišta koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je priliku postati šegrt u nekom obrtu ili profesiji. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samostanu augustinki "La Magdalena". Radio je u sakristiji 4 sata prijepodne ali i poslijepodne kad bi to poglavar, kapelan ili sakristan zatražili. Što se tiče naukovanja (drvodjeljstvo, krojenje, kiparstvo i slikanje) nije pokazivao previše sklonosti prema njima. Njegova darovitost, njegova blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice "de las bubas" koja se brinula za siromašne koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na novootvorenom jezuitskom učilištu koje je bilo jedna vrsta napredne srednje škole humanističkog usmjerenja. U školi pravilo su činila predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog jezika. Budući pjesnik došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove. Upoznavši se s simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Ove godine rada u bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.12.2005., utorak

Sveta Lucija, 13. prosinca

Po kalendaru je spomendan sv. Lucije, kršćanske djevojke iz sicilijanskog grada Sirakuze, 13. prosinca. Lucija je zbog svoje kršćanske vjere podnijela mučeništvo 303. godine; mačem su joj odrubili glavu. Kroz svu kršćansku povijest štuje se među kršćanima kao mnogostruka zaštitnica. Uz njezin spomendan povezani su - i danas živi - običaji koji - usred zime - simboliziraju dolazak novog svjetla i života. Tako je danas posljednji dan, da na nekoliko tanjurića posijemo pšenicu koja će do Božića istjerati zelene vlati i ukrašavati bor i blagdanski stol u božićno vrijeme. Običaj je da se prati i zapisuje vrijeme kroz 12 dana od Lucije do Božića. Pučka predaja kaže da će sljedeće godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme, kakvo je u odgovarajući dan od Lucije do Božića. - Danas slave imendan sve Lucije, Luce, Lucijane, a možda i poneki Lucijan ili Lucije.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2005., ponedjeljak

POVIJEST BOŽIĆNIH JASLICA

Neizostavni božićni biljeg - jaslice pobožna su inscenacija motiva Kristova rođenja pomoću pejsažnih kulisa i pomičnih figura-kipića. Postavljaju se prema vlastitom planu. Središte je Dijete Isus, koje leži u jaslicama, uza nj Marija i Josip, zatim pastiri, anđeli, ovce i druge životinje... Počesto su uprizoreni i drugi događaji s tim u vezi: navještenje Marijino, traženje prenočišta, bijeg u Egipat, dolazak triju kraljeva... pa i prizori iz običnog ljudskog života. Začetak ovoga običaja podizanja jaslica neki vide u čuvanju i čašćenju relikvija (ostataka) betlehemskih jaslica u bazilici S. Maria Maggiore u Rimu. Ova marijanska crkva je podignuta u 5. stoljeću, poslije Efeškog koncila (431. godine), za pape Siksta III. (432-440), na spomen proglašenja vjerske istine da je Marija Bogorodica. Nešto kasnije je u bazilici podignuta podzemna kapela u obliku betlehemske špilje s "relikvijama" jaslica. Tada se uobičjalo da Papa svake godine slavi božićnu polnoćku upravo na tom mjestu. No nema nikakvih daljnjih podataka, da bi se baš otuda i otada običaj postavljanja jaslica širio po crkvama. Češće se navodi druga tvrdnja: da je začetnik jaslica sv. Franjo Asiški, osnivač franjevačkog reda. U njegovom životopisu stoji da je 1223. sa svojom subraćom živopisno slavio polnoćku u šumskoj pećini kod Greccia. Do oltara je postavio jasle sa slamom i uz njih privezao živoga magarca i vola. Kod bogoslužja je Franjo zanosno govorio (nije služio misu, jer nije bio svećenik, nego samo đakon), a ljupka legenda dodaje da mu se kod podizanja ukazalo Dijete, Isus, pomilovalo ga po obrazu i nestalo. Podrobnija istraživanja, međutim, pokazuju da ni Franjo ni franjevci nisi imali vidniju ulogu kod nastajanja običaja s jaslicama po crkvama. Pravi korijen i izvor jaslica je u molitvenom razmišljanju, meditaciji kršćana srednjega vijeka. Svi učitelji meditacije svjetovali su pobožnim dušama da si što življe predstave betlehemsku štalicu (ili "špilju") i sve što se u njoj događalo. (To je doba kada se naglašeno oživljavaju događaji Isusovih prvih godina zemaljskog života!). Poticali su ih da u duhu posjete Isusove jaslice, ondje se zadrže, mole i klanjaju. Nizozemski augustinac Joannes Mauburnus (+1501) duhovno i duhovito savjetuje da kod tog meditativnog "obilaska" Betlehema uzmu Dijete u naručaj pa ga malo i "poninaju". No samo izabranici su u stanju sve (d)oživjeti "u duhu". Većini je vjernika i za meditaciju potreban vanjski, vidljivi oslonac. Tako u europskim područjima toga doba (15. stoljeće) često nailazimo na male posteljice, jaslice ili kolijevke s kipićem djeteta - Isusa. Bio je to jedan od kućnih pobožnih predmeta, kao što su inače raspelo i krunica, pred kojim su se vjernici molili. Kao predmet pobožnosti takve su zipke bile i u samostanima. I redovnice bi kipiće Dijete Isusa pobožno opremale i častile. Tu je, dakle, jedan od korijena današnjih božićnih jaslica. Kolijevku s malim Isusom susrećemo i u božićniom igrikazima i igrama, tako omiljenima po i pred crkvama u (ranom) srednjem vijeku. Upravo te duhovne igre ("skazanja") su drugi duboki korijen današnjih jaslica. I ono što smo spomenuli o svetom Franji samo je jedno zrnce od takvih tada vrlo raširenih predstava. Ono što danas nazivamo jaslicama kristaliziralo se i pojavilo u drugoj polovici 16. stoljeća. A protagonisti i promicatelji toga su - redovnici isusovci. Oni su postavili prve jaslice u današnjem smislu godine 1560. u svom kolegiju u Coimbri (Portugal), a prve jaslice u crkvi načinili 1562. u Pragu. Njihov vrhovni poglavar (general), Claudio Acquaviva izdaje 1591. službeno dopuštenje da se mogu podizati jaslice u isusovačkim kolegijima i crkvama. Njih su zatim slijedili franjevci, dominikanci, augustinci... i mnogi drugi. Tako je put bio utrt. Početkom 17. stoljeća već su jaslice vrlo raširene i u našim krajevima. Posebno se u 18. stoljeću, u vrijeme nemirnog i raskošnog rokokoa, grade jaslice od figura u naravnoj veličini do vrlo vrijednih minijaturnih od porculana: u crkvama i po feudalnim dvorovima. U toj umješnosti i umjetnosti prednjači Italija (Napulj, Genova, Sicilija). Sljedeći korak u razvoju jaslica je njihov ulaz u vjerničke domove. Najprije kao ležajčići, kolijevke s betlehemskim Djetetom, a onda sa sve više figurica. Danas je to već uobičajeno i kod nas. Industrija ih proizvodi na veliko: od papira do obojane plastike, i svaki ih može lako nabaviti. A sve više ih susrećemo i drugdje: u školama, izlozima trgovina, dvoranama, na otvorenom... Rješenja su često maštovita i originalna: od umjetničkih do priprostih i kičastih. Najljepše su ipak jaslice koje vjernici prave sami, u svojim domovima zajedo sa svojom djecom.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.12.2005., nedjelja

Treća nedjelja Došašća

Treća nedjelja Došašća sva je prožeta temom radosti. "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam, radujte se!" Ove riječi upućuje sv. Pavao zajednici kršćana u mjestu Filipi. Duboko vjerujemo da su te riječi danas upućene i nama. Ako vjerujemo da je Biblija Božja riječ upućena čovjeku svakog vremena i prostora, onda se te riječi itekako odnose i na nas. Budući da je radost poput kašlja - ne može se sakriti - za očekivati bi bilo da oni koji Bogu vjeruju, koji su poslušni riječi njegovoj, da u svom životu žive i održavaju tu radost na koju ih Gospodin Bog poziva. Međutim, pogledamo li oko sebe, što ćemo vidjeti? Mogu li se kršćani prepoznati po ljubaznom osmijehu ili dobrohotnom raspoloženju u kući, na ulici, poslu, pa čak i u crkvi? Za oskudicu radosti možda nije potrebno okrivljivati druge, možda je dovoljno pogledati sami sebe u zrcalo. U odrazu lika koji je pred nama možemo li prepoznati tragove radosti? Drag prijatelji, ovo pitanje je toliko jasno. I ovaj put kao i svaki put odgovor na ovo pitanje moramo dati sami. Nije lako suočiti se sa samim sobom, ali je to jedino rješenje. To je ono što Bog od nas očekuje u ovom došašću. Hoćemo li smoći snage odgovoriti, ali i promijeniti svoje sadašnje stanje, to je pitanje koje traži odgovor svakog pojedinca za sebe. Učinimo sve što možemo. Vaš župnik

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.12.2005., subota

Adventsko bdjenje zajednica mladih Varaždinske biskupije

Adventsko molitveno bdjenje za aktivne članove zajednica mladih vjernika s područja Varaždinske biskupije održano je u subotu 10. prosinca u varaždinskoj katedrali Uznesenja BDM. Dvosatno večernje bdjenje priređeno je s temom adventske antifone "Dođi, Gospodine Isuse!". Program je priredio Ured za pastoral mladih Varaždinske biskupije pod vodstvom vlč. Damjana Korena, koji je na početku bdjenja pozdravio oko 250 mladih i desetak svećenika, koji su došli s njima i sudjelovali u bdjenju. Pozvao je okupljene da budu aktivni sudionici u pjesmi, molitvi i meditaciji te da otvorena srca promišljaju o sadržaju koji se iznosi tijekom večeri, održane uz svjetlost triju adventskih svijeća i decentnu rasvjetu katedrale, koja je intenzivirala doživljaj molitvenog bdjenja. Samo bdjenje tematski je obuhvatilo četiri nedjelje Došašća sa svojim porukama. Pročitani su dijelovi Evanđelja s adventskim poantama, molilo se radosno otajstvo krunice, izneseno je nekoliko meditacija, a svi su dijelovi bdjenja povezani adventskim pjesmama koje su izvodili članovi novog Biskupijskog zbora mladih pod vodstvom Ivana Malbašića, voditelja zbora Zajednice mladih varaždinske katedrale. Vlč. Koren pozvao je okupljene na ispit savjesti te uz svaku nedjelju Došašća iznio prigodno razmatranje. Uz poruku I. adventske nedjelje "Bdijte!", pozvao je okupljene da se preispitaju koliko čeznu za Bogom i raduju li se Gospodinu iščekujući Njegovo rođenje. Govoreći o temi II. nedjelje Došašća "Pripravite put Gospodinu!", vlč. Koren uputio je nazočne da poravnaju svoje životne staze kako bi pripravili put Gospodinu kroz aktivno čekanje i očekivanje Spasitelja. Uz poruku III. nedjelje "Radujte se!", pozvao je mlade da se preispitaju koliko su radosni kao kršćani, te koliko oživotvoruju radost Kristova dolaska. Osvrnuvši se na poruku IV. nedjelje Došašća "Evo službenice Gospodnje"!, vlč. Koren naglasio je važnost služenja Bogu i bližnjima u životu svakog vjernika, te je pozvao mlade da se priupitaju jesu li spremni prihvatiti Božju volju s povjerenjem u Gospodina i Njegov plan s njima. Na kraju je kao vrhunac bdjenja održano klanjanje Kristovu Tijelu izloženom u Presvetom oltarskom sakramentu uz molitvu, pjesmu, božićnu priču i meditativnu šutnju, a vlč. Koren sve je okupljene blagoslovio pokaznicom s Presvetim Tijelom. Bdjenje je zaključeno skladbom "Silan Bog", koju osobito rado pjevaju mladi. Svima mladima i svećenicima, koji su ih dopratili, zahvalio je na kraju programa voditelj bdjenja, predstojnik Koren, pozvavši ih da doživljeno nastoje ustrajno prenositi u svakodnevni život. Potaknuo ih je da nikada u svojim mladenačkim pogreškama i raznim lutanjima ne odustaju i ne prestaju s nastojanjima da slijede Isusa i ostanu mu vjerni. Na kraju je prenio srdačne pozdrave, božićne čestitke i pastirski blagoslov varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja, koji se uvijek rado odaziva susretima mladih i podržava njihove aktivnosti kao sastavne dijelove župnog i biskupijskog pastorala. Jasminka Bakoš-Kocijan

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2005., četvrtak

... a.d.v.e.n.t...

Advent je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista. Sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću. Za vrijeme Adventa čovjekova se razmišljanja i osjećaji kreću u dva smjera: u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Pojedini simboli , rituali i običaji božićnoga ciklusa tijekom vremena mijenjali su svoje značenje i još uvijek ga mijenjaju. Zato su poslove pojedinih dana iz božično ciklusa različite u gradovima i selima , te u raznim regijama. Te su razlike uočljive i kod proslave sv. Nikole. Nikolinjski običaji hrvatskom selu su razmjerno mladi, pa ih u mnogim krajevima uopće nema. To je kod nas pretežno građanska tradicija, koja je preuzeta iz susjednih zemalja srednje Evrope. Glavne komponente nikolinjskih običaja su obilaženje sv. Nikole u biskupskom ornatu s palicom i đavla s košarom, lancima, šibom i dr. Oni idu od doma do doma da nagrade «dobru», a kazne «zločestu« djecu , te potajno stavljaju u prozore darove «dobroj» a šibe « zloj» djeci. Veću ulogu od blagdana sv. Nikole ima u hrvatskoj tradiciji dan sv. Lucije (13.12.), a u nekim krajevima i dan sv. Barbare (4.12.) jer jasnije pripadaju božićnom krugu. Tu se ubraja sijanje pšenice, pretežno na dan sv. Lucije, a u nekim krajevima i na dan sv. Barbare; davanje darova djeci ; gatanje i druge tradicije u vezi s dvanaest dana počevši od sv. Lucije do Božića. U mnogim se hrvatskim krajevima gotovo izričito početak božićnog doba broji od dana sv. Lucije, te su mnogi obićaji vezani uz tih dvanaest dana. Toliko različitih tradicija, običaja, i vjerovanja, gradskih i seoskih, tumači se tim što je dan 13. prosinaca sve do uvođenja gregorijanskoga kalendara 1691. godine smatran najkraćim danom godine, pa se oko njega usredotočilo mnogo folklornih tradicija. Prije samog Božića ima svoju važnost i dan sv. Tome (21.12.) i dan prije Badnjaka. Oba su ta dana obilježena uglavnom neposrednom pripremom za božićne blagdane. Postoje običaji u spremanju pečenja, božićnog drvca te slame i panja badnjaka u selima, a posebno pripremanje darova za obitelj i prijatelje. Sve ovo vrijeme svetkovina ispunjeno je pripremama i popraćeno običajima. . Prema Rimskom misalu «Božićno vrijeme traje od prve večeri Rođenja Gospodnjega sve do nedjelje po Bogojavljanju tj. nedjelje poslije 6. sijećnja Božić ima svoju osminu: 24.12. BADNJAK 25.12. BOŽIĆ 26. 12. Blagdan svetoga Stjepana prvomučenika 27. 12. Blagdan svetog Ivana apostola i evanđeliste 28.12. Blagdan svete Nevine dječice 29, 30, 31. 12. Svagdani u osmini 01.01. Svetkovine svete Bogorodice Marije 06.01. Bogojavljanje Među blagdanima hrvatskog božićnog vremena Badnjak se ističe mnogim i različitim običajima. U badnjoj se noći bdije pa je razumljiva uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajne božićne svijeće, a uskoro u pravilu je kod svih Hrvata specijalno za ovu priliku napravljena svijeća – svijeća voštanica. Ima niz obreda, običaja i vjerovanja vezanih uz paljenje drveta – badnjaka. Iz građanske je hrvatske kuće badnjak – panj isčezao. U naše vrijeme znatan dio Hrvata ga ne poznaje ili zna samo za njegovo negdašnje postojanje. Mnogo je danas značajnija božićna slama. Neizostavno je i zelenilo kojega ima više vrsta: svježe proklijalo žito, vriježe i grančice zelenila, okićene grane i napokon okićeno drvce. Božić veže s Badnjakom u prvom redu misa ponoćka. Po svršetku ponoćke slijedi čestitanje i odlazak kućama. Primjetno se istiće razlika Badnjaka i Božića, koji se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik, prvi posjetitelj ujutro na sam Božić, uz kojega je vezano više običaja, i vjerovanja. Gotovo svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao: da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma. Zaseban običaj,mnogo značajniji za naše božićne obićaje, jest davanje darova, na badnje veče ili na Božić ujutro, pod božićnim drvetom. Dani koji slijede nakon Božića jako zaostaju za obiljem mnogostranošću folklora Badnjak i Božića. Običaji paljenja svijeća i iznošenje slame nastavljaju se u danima nakon Božića, tada se slave , fešte i krsno ime. Dan Nevine dječice 28.12. dobro je znani i na čitavu hrvatskom području gotovo bez iznimke još sačuvati običaj šibanja. Tu su i običaji koledanja, vezani uz određene regije. Posljednji dan božićnoga ciklusa je dan uoči Sv. Tri kralja ( Vodokršće). Posljednji put na dan Sv. Tri kralja pale se božićne svijeće i drvo badnjak, a blaguju se i određena božićna peciva. Danom Sv. Tri kralja završava se osobit period U nas nije poznato da bi razdoblje između badnjaka – Božića i Sv. Tri Kralja bilo nazvano nekim posebnim imenon, onako kao što se pod imenom brojanice naziva 12 dana, od sv. Lucije do Božića. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja . Preporuka roditeljima: Pripremajući se za obiteljsko slavlje imajte na umu da svaki član obitelji a najviše djeca od slavlja očekuju pozitivne osjećaje. Uključite djecu u organizaciju slavlja u obitelji: dogovarajte se s djecom, zajednički djelujte i međusobno si pomažite. Pošaljite poruku vašem djetetu da vam je ppotrebno i da bez njega ne možete neke aktivnosti realizirati. Najveće veselje djeteta je kada shvati da je važno u svojoj obitelji.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Lipanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (4)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (9)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (11)
Kolovoz 2007 (11)
Srpanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

DRAGI PRIJATELJI!

Hvaljen Isus i Marija!
Dobro došli na stranice ŽUPE MAJKE BOŽJE FATIMSKE OREHOVICA

E-MAIL
Trenutno posjetitelj/a.

RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:

ŽUPNE AKTIVNOSTI:
ŽUPNE KATEHEZE- raspored:
8. razred
- subotom u 9,00 sati
PRVOPRIČESNICI
3. r. i stariji
- subotom u 10,00 sati
MINISTRANTI
SVAKI drugi petak
ŽUPNI ZBOR
UTORKOM U 20,00 sati
Voditelj:g. Mladen Magdalenić
Pučko pjevanje u Podbrestu:
UTORKOM u 19,00 sati

Free Web Site Counter

...klikni pa vidi, možda ti se svidi...
VARAŽDINSKA BISKUPIJA
MLADI VARAŽDINSKE BISKUPIJE
KATOLICI
MISLI SRCA
MOLITVA ONLINE
IGRE
UDŽBENIK ZA ROME
UPOZNAJ ROMSKI KATEKIZAM
ŠKOLA OREHOVICA

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL

POVIJEST FATIMSKOGA SVETIŠTA ZAPOČINJE 13. SVIBNJA 1917. GODINE KADA SE, USRED RATNIH RAZARANJA ZA VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA, BLAŽENA DJEVICA MARIJA U MJESTU COVA DA IRIA, U BLIZINI FATIME U PORTUGALU, UKAZALA TROJE MALIH PASTIRA: LUCIJI OD ISUSA, FRANJI MARTU I JACINTI MARTO. GOSPA SE DJECI UKAZIVALA IDUĆIH PET MJESECI, UVIJEK 13. U MJESECU. POSLJEDNJEM UKAZANJU, 13. LISTOPADA 1917, NAZOČILO JE 70.000 LJUDI. KASNIJE SE GOSPA JOŠ DVA PUTA UKAZALA LUCIJI, KOJA JE U MEĐUVREMENU POSTALA REDOVNICA, ZAPOVJEDIVŠI JOJ SLAVLJENJE PET PRVIH SUBOTA U MJESECU. GODINE 1919. GRADI SE KAPELA UKAZANJA, A BAZILIKA SE POČINJE GRADITI 1928. GODINE DA BI BILA POSVEĆENA 7. LISTOPADA 1953. FATIMA POSTUPNO DOBIVA SLUŽBENU CRKVENU POTVRDU KAO MARIJANSKO SVETIŠTE SVJETSKIH RAZMJERA: GODINE 1930. MJESNI BISKUP POTVRĐUJE AUTENTIČNOST UKAZANJA, A 1931. PORTUGALSKI BISKUPI POSVEĆUJU PORTUGAL BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU. GODINE 1942. PAPA PIO XII. POSVETIO JE BEZGREŠNOM SRCU CIJELI SVIJET, A 1951. U FATIMI JE OKONČANA SVETA JUBILARNA GODINA. PAPA PAVAO VI. HODOČASTI U FATIMU NA PEDESETU OBLJETNICU UKAZANJA 13. SVIBNJA 1967, A IVAN PAVAO II. DOLAZI ZAHVALITI FATIMSKOJ GOSPI ZA PREŽIVJELI ATENTAT ISTOGA DANA, 13. SVIBNJA, 1982. TE 1991. GODINE. GODIŠNJE SE U FATIMSKOM SVETIŠTU OKUPI OKO ČETIRI MILIJUNA HODOČASNIKA. UKAZANJA USRED RATNIH RAZARANJA, POBJEDA BEZBOŽNE KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE U RUSIJI UBRZO NAKON TOGA, GOSPINO OBEĆANJE DA ĆE SE RUSIJA OBRATITI, POSVEĆENJE SVIJETA MARIJINU SRCU USRED RATA, ČINJENICA DA JE SADAŠNJI PAPA ODABRAO UPRAVO FATIMU KAKO BI ZAHVALIO ZA ŽIVOT NAKON IZLJEVA MRŽNJE - SVE TO GOVORI KAKO FATIMU TREBA PROMATRATI KAO VELIKU PORUKU MIRA, A PREDUVJET MIRA JE OBRAĆENJE.