Hvaljen Isus i Marija, poštovani čitatelju! Neka te blagoslov dolaska Bogočovjeka prožme do te mjere da ne živiš više sebi već Njemu koji za nas bijaše začet, rođen i sve što slijedi.
Dugo iščekivani, stoljećima najavljivani, u Mariji prihvaćeni, po Mariji dogođeni, Isus se pojavio. S nama u svemu jednak, začet kao mi, ali na drugačiji način. Otvorenošću srca, tijela i pameti Djevice koja nije prestala biti Djevicom kad je začela, koja je ostala Djevicom dok ga je nosila, koja je i postajući Majkom nastavila biti Djevica, kako bi se pokazalo da Bog čini po našem shvaćanju, nemoguće stvari, ali ne i po svojoj svemoći.
Zato je zahvalna poniznost i ponizna zahvalnost ono čime naše srce biva ispunjeno dok promatra otajstvo Božića, malog nezaštićenog djeteta, koji ulazi u svijet grubosti, bolesnih međuljudskih odnosa, zaraženih nepovjerenjem, sumnjama, mržnjom, zatvorenošću, razočaranjem.
Iako za Isusa nije bilo mjesta u svratištu, bilo je mjesta i u Marijinu i u Josipovu srcu. Nisu se ni vol ni magarac ljutili što je k njima došao Onaj po kome su i oni stvoreni. Nerazumne životinje grijale su ga svojim dahom, dok razumski dvonošci, nazvani ljudima bijahu slijepi za Njegov dolazak i boravak. Od te duhovne sljepoće, oslobodio nas Gospodin!
Neka u nama proradi divljenje i čuđenje, molitva i zahvalnost, predanje pred tim čudesnim ljudskim ali i božanskim bićem, djetešcem koje je Djevica iz Nazareta rodila i predala ga na milost i nemilost naših otkupljenja potrebnih srdaca. On i na nemilost uzvraća milošću. On i na tugu uzvraća radošću. On i na naš bijeg od toga da budemo kao djeca trči k nama u susret, širi svoje malene ruke i kaže: “Zar možeš biti na ovo bezosjećajan? Ako se bojiš mene odrasloga, evo ti dolazim kao malo bespomoćno dijete. Kao dijete koje s prepuno povjerenja i ljubavi gleda u tvoje srce kroz tvoje oči, i ne da se prevariti tvojim glumama, maskama, bešćutnošću, duhovnom okorjelošću jer želim iz tebe izvući ono dobro koje u tebi postoji, a koje treba proklijati, izbiti na površinu, razvijati se i donositi plodove; jer i moje začeće i moje rođenje i moj život za tvoje su Spasenje za tvoj su mir, za tvoj su duhovni rast.
Zato ti darujem i svoju Majku da po Njoj vidiš kojim ti je putem ići i kako postajati svjedok za Mene u ovom svijetu, koji i danas treba Boga, više nego bilo koju drugu osobu ili potrebu. Koji treba ljubav da nahrani svoje onemoćalo srce, koji treba nježnost koja neće biti iskorištavanje drugoga u sebične svrhe nego omogućavanje da drugi raste u vlastitom identitetu, a da ne mora biti ugrožen, niti ugrožavati druge."
Čovječe upoznaj svoje dostojanstvo kako bi mogao zavoljeti sebe kao dijete Božje i istovremeno pomagati drugima da i oni rastu u tom ozračju, ne zaboravljajući potrebnu ravnotežu između toga da budemo djeca ljudska, dakle psihofizički dio da bude razvijen, a istovremeno i djeca Božja. Kada to usklađujemo tako da prednost dajemo svome duhovnom dijelu, svome središtu, tada rastemo skladno i ulazimo u sve potrebne vrjednote duha pomažući i tijelu da ono bude sredstvo ostvarivanja volje Božje u cijelom našem biću.
fra Miroslav Bustruc
Post je objavljen 25.12.2005. u 00:01 sati.