Za Boga ni dalje nema mjesta ni u prenoćištu

15.12.2005., četvrtak

Božić u potrošačkoj današnjici.

Uslijed raznih povijesnih, političkih, kulturoloških i ostalih utjecaja, blagdan Isusova rođenja, znan kao Božić, vremenom je baš kao i sama kršćanska vjera, trpio razne oblike pojednostavljivanja i iskrivljavanja. Ipak, unatoč općoj masovnosti njegova obilježavanja na svjetskoj razini taj kršćanski blagdan možda nikad kao danas nije bio toliko daleko od svoje biti. U suvremenom svijetu Božić je mnogima tek prilika za slobodne dane na poslu, za božićnu kupovinu, za susret s Djedom Mrazom, za okupljanje obitelji oko jelke i razmjenu darova, za dobar provod, za svrstavanje u nacionalne, vjeske i druge skupine te čitav niz raznoraznih proizvoljnih tumačenja manje ili više nespojivih s istinskim značenjem tog, iza Uskrsa najvećeg, kršćanskog blagdana.

Što je Božić

Bez obzira na razne subjektivne doživljaje, po svom istinskom duhovnom značenju Božić je - kako u rimokatoličkoj, tako i u istočnim, pravoslavnim te većini protestantskih crkava - blagdan o kojem kršćani, sjećajući se rođenja Isusa Krista, slave otajstvo utjelovljenja Svemogućeg i Vječnog Boga u našoj ljudskoj povijesti. Proslavi blagdana prethodi intenzivnija duhovna priprema vjernika kroz četiri tjedna uoči samog blagdana. To razdoblje liturgijske godine naziva se Došašće ili Advent, a podjednako ga obilježava razmišljanje o vjekovnom ljudskom iščekivanju Božjeg dolaska (zabilježenog uglavnom u starozavjetnim čitanjima) kao i okrenutost drugom, konačnom Kristovu dolasku i dovršenju Kraljevstva nebeskog koje je njegovim prvim dolaskom u Betlehemu započelo u povijesti.
Na kršćanskom Zapadu (rimokatolici, evangelici) Božić se slavi 25. prosinca, po gregorijanskom kalendaru uvedenom u 16. stoljeću. Pravoslavni kršćani, pak, ravnajući se po julijanskom kalendaru, Božić proslavljaju 7. siječnja.
Kao što je većini znano, sam datum Kristova rođenja nije poznat, a odabir 25. prosinca kao i sam početak slavljenja Božića seže u četvrto stoljeće. Tada je Crkva u poganskom «Danu sunca», o kojem su Rimljani povodom zimskog solsticija proslavljali «početak razdoblja pobjede sunca», prepoznala 'primjeren termin' za obilježavanje Božjeg rođenja i taj je poganski blagdan 'kristijaniziran'.
No valja naglasiti da Božić ne predstavlja samo 'sjećanje' na Božje rođenje nego i liturgijsko posadašnjenje i iščekivanje drugog Kristova dolaska.
Premda nije najveći kršćanski blagdan, Božić se u narodnoj tradiciji vremenom udomio kao najveseliji, najtopliji blagdan, a karakterizira ga povijesno prožimanje iznimnog bogatstva simbola i običaja što ima pozitivne, ali i negativne strane. Jedna od pozitivnih strana svakako je izražavanje ljubavi i svijesti o pripadnosti Bogu kroz elemente narodnog blaga i mentaliteta pojedinog podneblja. No, činjenica je da su mnogi simboli koji su se vremenom pripojili tom kršćanskom blagdanu udaljili iz središta pažnje samu bit događaja - Kristovo rođenje - i kroz elemente koji su često puta nenamjerno ali i namjerno iskrivljavani i vađeni iz konteksta, doprinijeli prerastanju Božića u blještavi i zbunjujući mimohod Djeda Mrazova, Snješka Bijelića, božićnih rasprodaja, ukrasa, žarulja, darova, petardi, užurbanosti i buke. Kršćanski blagdan Božić kao da je doživio 'poganiziranje', a u čitavoj priči čini se da za Isusa opet, baš kao i prije 2000 godina u Betlehemu, nema mjesta nigdje nego u štali.

Idilična histerija

Uistinu, mnogim je kršćanima bolno gledati kako u našoj Zapadnoj, tzv. kršćanskoj civilizaciji, danas pod proslavu Božjeg rođenja potpadaju sve groteskniji sadržaji. Žalosti što umjesto razmatranja o otajstvu i milosti Božjeg utjelovljenja, svijet Mesiju ponovno ne prepoznaje u Novorođenčetu nego ga traži u 'čudesima' modernog doba; u kaotičnoj blještavoj scenografiji i jeftinoj božićnoj «made in Hollywood» idili gdje naš junak konačno povjeruje u «čudo» kad mu Djed Mraz baš na božićno jutro ispuni želju. Umjesto Isusa koji u noći svog rođenja kuca na vrata našeg srca i tamo traži prenoćište, svijetu je prihvatljiviji izmišljeni skandinavski 'dobričina' Djed Mraz, koji će na filmu učiniti «čudo», u stvarnosti ispod bora ostaviti dezodorans s rasprodaje i neće nam opterećivati savjest tjerajući nas da se mijenjamo. Umjesto živoga Boga koji nudi život u izobilju svijet se zadovoljava konfuznom šarenom potrošačkom histerijom iza koje neće naći ništa doli ispraznosti nad ispraznošću.
No, koliko god mi zbunjeni i ogorčeni bili, ovakvo odbacivanje živoga Boga i stvaranje vlastitoga u povijesti Spasenja i ljudske naravi ne predstavlja neku osobitu novost. Isti tretman Bog je kod nas ljudi imao i daleko prije vladavine potrošačkog mentaliteta i procesa globalizacije, Djeda Božićnjaka i trgovačkih lanaca - nije li u pustinji Izabranom narodu draže bilo Zlatno tele, nije li dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen čak i s vrata prenoćišta, nije li u Nazaretu Tesarov Sin skoro bačen niz liticu, nije li narod umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu...

Kršćanska samodopadnost

I nije li uslijed svega toga divno biti istinski kršćanin. Možda katkad i predivno? Dok protagonisti pretpraznične masovne histerije (koji će se, uzgred, i predstaviti kao kršćani) nemaju pojma o pravom značaju blagdana, mi razmatramo Sveto pismo i proničemo u otajstvo utjelovljenja; dok svijet od blagdana uzima ugodu - puricu, mlince i godišnji odmor, mi spremno uzimamo svoj križ; postimo, molimo, idemo na mise zornice...Da, konzumentski odnos svijeta prema kršćanskim blagdanima i vjeri općenito valja primijetiti i osuditi, ali on često predstavlja tek neiscrpan poticaj za zgražanje, mudrijanje i samodopadnost. Kako se lijepo i nadmoćno osjećamo kada netko kraj nas nema pojma što se zapravo slavi na Božić i ne zna da to i nije najveći kršćanski blagdan. Još ako naiđemo na nekoga tko ne zna što je Tijelovo, a što Spasovo...a mi znamo! Uh, koje miline i nadmoći! Mi se godinama toliko trudimo...a oni, oni ni ne znaju što slave! Da, nekada kao da nam je stalo do njihova obraćenja kao i salonskim pacifistima do mira u svijetu.
Pritom smo smetnuli s uma da je Bog izabrao nas, a ne mi njega i da nijednom od naših zasluga nismo doprinijeli tom izboru. Također, pozvani smo da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje - svjetlost, a ne svijet; sol, a ne zemlja. Svjetlost koja će svijetliti te tjerati i druge da se ostave tame, a ne mudrijaši koji će filozofirati i megafoni koji će ljudima objašnjavati koliko je 2+2.
Da bismo uistinu svjetlili moramo biti otvoreni izvoru Svjetla, Bogu. Ne znači li to da pravo pitanje možda i nije što Božić znači za svijet ili za kršćane, nego što Božić znači za mene? Da, štalica u kojoj se On, unatoč hladnoći i neredu, želi roditi je moje srce i tek kad mu omogućimo da se tamo udomi i počne rasti, možemo početi brinuti za donošenje Svjetla onima koji su još u tami 'blještavila ovog svijeta', pazeći pritom da se zbog milosnog dara koji je nama darovan, ni po čemu ne osjećamo bolji od njih.
Neka ovaj Božić bude prilika za takvo rođenje.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:

ŽUPNE AKTIVNOSTI:
ŽUPNE KATEHEZE- raspored:
8. razred
- subotom u 9,00 sati
PRVOPRIČESNICI
3. r. i stariji
- subotom u 10,00 sati
MINISTRANTI
SVAKI drugi petak
ŽUPNI ZBOR
UTORKOM U 20,00 sati
Voditelj:g. Mladen Magdalenić
Pučko pjevanje u Podbrestu:
UTORKOM u 19,00 sati

Free Web Site Counter

...klikni pa vidi, možda ti se svidi...
VARAŽDINSKA BISKUPIJA
MLADI VARAŽDINSKE BISKUPIJE
KATOLICI
MISLI SRCA
MOLITVA ONLINE
IGRE
UDŽBENIK ZA ROME
UPOZNAJ ROMSKI KATEKIZAM
ŠKOLA OREHOVICA

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL
POVIJEST FATIMSKOGA SVETIŠTA ZAPOČINJE 13. SVIBNJA 1917. GODINE KADA SE, USRED RATNIH RAZARANJA ZA VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA, BLAŽENA DJEVICA MARIJA U MJESTU COVA DA IRIA, U BLIZINI FATIME U PORTUGALU, UKAZALA TROJE MALIH PASTIRA: LUCIJI OD ISUSA, FRANJI MARTU I JACINTI MARTO. GOSPA SE DJECI UKAZIVALA IDUĆIH PET MJESECI, UVIJEK 13. U MJESECU. POSLJEDNJEM UKAZANJU, 13. LISTOPADA 1917, NAZOČILO JE 70.000 LJUDI. KASNIJE SE GOSPA JOŠ DVA PUTA UKAZALA LUCIJI, KOJA JE U MEĐUVREMENU POSTALA REDOVNICA, ZAPOVJEDIVŠI JOJ SLAVLJENJE PET PRVIH SUBOTA U MJESECU. GODINE 1919. GRADI SE KAPELA UKAZANJA, A BAZILIKA SE POČINJE GRADITI 1928. GODINE DA BI BILA POSVEĆENA 7. LISTOPADA 1953. FATIMA POSTUPNO DOBIVA SLUŽBENU CRKVENU POTVRDU KAO MARIJANSKO SVETIŠTE SVJETSKIH RAZMJERA: GODINE 1930. MJESNI BISKUP POTVRĐUJE AUTENTIČNOST UKAZANJA, A 1931. PORTUGALSKI BISKUPI POSVEĆUJU PORTUGAL BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU. GODINE 1942. PAPA PIO XII. POSVETIO JE BEZGREŠNOM SRCU CIJELI SVIJET, A 1951. U FATIMI JE OKONČANA SVETA JUBILARNA GODINA. PAPA PAVAO VI. HODOČASTI U FATIMU NA PEDESETU OBLJETNICU UKAZANJA 13. SVIBNJA 1967, A IVAN PAVAO II. DOLAZI ZAHVALITI FATIMSKOJ GOSPI ZA PREŽIVJELI ATENTAT ISTOGA DANA, 13. SVIBNJA, 1982. TE 1991. GODINE. GODIŠNJE SE U FATIMSKOM SVETIŠTU OKUPI OKO ČETIRI MILIJUNA HODOČASNIKA. UKAZANJA USRED RATNIH RAZARANJA, POBJEDA BEZBOŽNE KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE U RUSIJI UBRZO NAKON TOGA, GOSPINO OBEĆANJE DA ĆE SE RUSIJA OBRATITI, POSVEĆENJE SVIJETA MARIJINU SRCU USRED RATA, ČINJENICA DA JE SADAŠNJI PAPA ODABRAO UPRAVO FATIMU KAKO BI ZAHVALIO ZA ŽIVOT NAKON IZLJEVA MRŽNJE - SVE TO GOVORI KAKO FATIMU TREBA PROMATRATI KAO VELIKU PORUKU MIRA, A PREDUVJET MIRA JE OBRAĆENJE.

Župa Gospe Fatimske - OREHOVICA

15.12.2005., četvrtak

Za Boga ni dalje nema mjesta ni u prenoćištu

DRAGI PRIJATELJI!

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL