Župa Gospe Fatimske

15.07.2010., četvrtak

Uz svećeničku god. 2009/2010

Prošli mjesec bio sam sa nekim svećenicima u Rimu na završetku svećeničke godine. Puno smo razgovarali o identitetu svećenika, o duhovnosti i pastoralu, te o problemima koji se tiču nas svećenika. Sa jednim mladim svećenikom koji je tek jednu godinu samostalno na župi kao i ja razgovarali smo o pranju svećeničkih košulja, o pranju poda u župnoj kući; da je to najbolje učiniti s tim i tim sredstvom za pranje (ne trebam spomenuti ime sredstva za pranje da ne bi bila to besplatna reklama), o tome kako treba oprati suđe, zaliti cvijeće itd... Dakle više je nego jasno da se svećenik današnjice treba baviti više nego prije svim mogućim kućanskim poslovima. Sve je manje časnih sestara koje su u mnogim župama radile sve poslove, brinule se za Crkvu i župnu kuću. A isto tako kako kaže prof. Milan Šimunović sve je manje „dobrih žena“ pa i svećeničkih majki ili sestara koje su spremne služiti svećeniku u kućanstvu... Svećenik zato koji je sam na župi treba biti i dušobrižnik, i duhovnik; treba se donekle razumjeti u izgradnju i obnovu, ponekad mora biti i zvonar i sakristan, domaćica, spremačica, vrtlar, voćar... i po mogućnosti uvijek nasmijan i radostan. Ja sam prvi za to da svećenik radi, da ima uvijek posla, ali ako ima previše nije dobro. Ako u župnoj kući svećenik ima pomoćnicu (kuharicu) nije dobro, ako je nema još gore za njega; ako ima pomočnika nije dobro - čudan je. Večina mladih svećenika su sami i snalaze se kako znaju, to može biti dobro, ali je tada teško ispuniti ove karakteristike koje donosi autor u knjizi: „Biti svećenik u ovom vremenu“. To su vrlo važne stvari koje nisam baš do sada previše prakticirao (nadam se da ću se popraviti), iz jednostavnog razloga jer nisam stigao. Da bi svećenik živio sretno i zadovoljno, kaže autor, treba: „prvo biti zaposlen i marljiv; zatim treba razvijati snažan molitveni život - sa dnevnom molitvom od sat i pol do dva; na trećem mjestu on stavlja komunijalno ponašanje –a to znači da ljudi koji se svećeniku obrate mogu se na njega i osloniti, i na kraju navodi on važne stvari kao što su smisao za služenje drugima, smisao za čisto, lijepo i skladno, nutarnja uravnoteženost, ljubav za red i interes za daljnje učenje.“Usp. G. Greshake: Biti svećenik u ovom vremenu“, str 298. Svi smo mi samo ljudi i ne možemo biti za sve, ali „Duh potpomaže našu nemoć (Rim 8, 26)“ I kada učinimo sve što smo mogli i trebali učiniti; tada trebamo reći kao što nas Isus uči: „Sluge smo beskorisne-učinili smo što smo bili dužni učiniti (usp. Lk 17,10)“ D.S.

- 14:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Završila svećenička godina

ULOGA OSOBE SVEĆENIKA- pogled sa strane -

Promišljati o ulozi svećenika u suvremenom dobu zacijelo je jedan od većih izazova vjerniku laiku . Naime, takvo promišljanje se neminovno izlaže opasnosti instantnog prekida komunikacije između (u ovom slučaju) pisca i čitatelja radi mogućnosti bitno različitih polazišta i pretpostavki iz kojih pisac i čitatelj poduzimaju takvo promišljanje. Osim toga, sama rasprava o ovoj temi često završava u jednoj od dviju krajnosti, tzv. klerikalizmu ili (radi pomanjkanja boljeg izraza) zadojenosti duhom vremena.
U prvom slučaju, ukratko i pomalo simplistički, sve što svećenik radi i kako živi proizlazi iz onog što on jest, a on jest Božji poslanik. Prema tome, svaki njegov čin i postupak je opravdan jer kritizirati njega istovremeno znači kritizirati cijelu Crkvu, štoviše biti neprijatelj Crkve, a samim time i Boga. S druge strane, zadojenost duhom vremena prije svega očituje čuđenje što svećenik uopće još i postoji i ima nekakvu ulogu u suvremenom svijetu. Prema tom uvjerenju, svećenik je odavno trebao završiti u ropotarnici povijesti, a s obzirom da nije i s obzirom da je takav rasplet događaja samo pitanje vremena, valja hipersenzibilizirati javnost (crkvenu i društvenu) na svaku manu i svaku pogrešku pojedinog svećenika. Na taj način jedina reakcija javnosti prema osobi svećenika postaje podsmijeh čime se bi se ubrzao proces deložacije svećenika u muzeje i povijesne udžbenike.
Obje ove krajnosti (klerikalizam i zadojenost duhom vremena), koliko god bile primamljive iz niza razloga i logično zvučne unutar pojedinih mentalnih sklopova i ideološki nastrojenih sustava, ipak gube svaku vezu s kršćanstvom i Evanđeljem. Pa ipak, istini na volju, obje uspijevaju zahvatiti „zrno istine“ – u čemu leži njihova primamljivost – koje u sljedećem koraku zamijenjuju za cijelu istinu i tako polariziraju raspravu do te mjere da bilo kakva konstruktivna rasprava postaje nemoguća. Radi toga, potrebno je naći srednji put koji sabire spomenuta zrna istine i naslućuje (a ne „definira“) cijelu istinu o ovom predmetu, te tako relativizira obje krajnosti, ne zauzimajući pritom novu ideološku poziciju nego uvažavajući druga i drugačija mišljenja i razabirući „žito od kukolja“.
Čini se da sakramentalni pristup ulozi osobe svećenika u zajednici Crkve otvara upravo takvu mogućnost i zadovoljava sve ranije spomenute kriterije istinitosti. Sakramentalni pristup u užem smislu naglašava djelotvornost sakramenata koji logično i pravno ovise o sakramentu Svetog Reda i osobi svećenika. Njihova djelotvornost, naime, ne proizlazi iz svetosti samog svećenika već iz samog čina sakramenta pravilno izvršenog (ex opere operato). Premda se čini da ovakav pristup ozbiljno koketira sa prije spomenutim klerikalizmom i omogućava krajnje apsurdne situacije u kojima svećenik ateist podjeljuje sakramenat vjernicima, on (ovakav pristup) ipak zadržava svoju vrijednost ukoliko mu se pristupi iz druge perspektive. Naime, ukoliko teološki konstatiramo da je Bog autor sakramenata i ukoliko sakramente promatramo kao žarišne točke susreta Boga i čovjeka, tada postaje razumljivo da Bog svoju milost ne uskraćuje čak ni onda kada Njegov vlastiti poslanik nije dostojan biti posrednik između Njega i čovjeka kojem se želi približiti.
S druge strane, nemoguće je zanijekati limitiranost ovog pristupa, mnoge opasnosti koje krije i činjenicu da on, u najboljem slučaju, može naići na teško ishođeno odobravanje kod istinski predanih vjernika. Prema tome, nemoguće je pomiriti ovaj pristup i inzistirati na njegovoj isključivoj vrijednosti s poslanjem Crkve da navijesti „događaj Isusa Krista“ svakom čovjeku. Otud potreba za širim shvaćanjem sakramentalne uloge osobe svećenika u svijetlu koje i uži smisao, izložen ranije, konačno pronalazi svoje pravo mjesto. U tom širem smislu, treba podsjetiti da su sakramenti sakramentalni jer participiraju na sakramentalnosti cijele Crkve, a to znači sviju vjernika. Drugim riječima, to znači da je vjernik sam u prvom redu znak Božji (sakramenat) u svijetu; on/ona je pozvan/a biti zahvaćen/a Duhom Božjim u svim dimenzijama svoje osobe do te mjere da sama prisutnost te osobe svjedoči o prisutnosti Božjoj. To je moguće samo ako prisutnost vjernika postaje živo-tvorna drugima, ako poziva na i otvara dotad neslućene dubine duha u kojima drugačiji osobni život i život zajednice dolazi nadohvat ruke i postaje gotovo opipljiv te poziva na evanđeosko obraćenje jer čovjek više ne može negirati da pred svojim očima gleda Boga na djelu i, kroz obraćenje, postaje dionikom Njegovih obećanja. Zasigurno, poziv na ovakvu sakramentalnost biva upućen u prvom redu osobi svećenika i u tom pozivu iscrpljuje se njegova uloga i njegovo poslanje. N.P.
-Pojam „laik“ izvorno proizlazi od grč. pojma laos = narod (u ovom kontekstu narod Božji) te označava pripadnika naroda Božjeg, a ne nestručnjaka, nekoga tko se nečime bavi samo periferno ( kao u rečenici – On ti je laik u tome.)

- 14:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

RASPORED SVETIH MISA I MISNE NAKANE:

ŽUPNE AKTIVNOSTI:
ŽUPNE KATEHEZE- raspored:
8. razred
- subotom u 9,00 sati
PRVOPRIČESNICI
3. r. i stariji
- subotom u 10,00 sati
MINISTRANTI
SVAKI drugi petak
ŽUPNI ZBOR
UTORKOM U 20,00 sati
Voditelj:g. Mladen Magdalenić
Pučko pjevanje u Podbrestu:
UTORKOM u 19,00 sati

Free Web Site Counter

...klikni pa vidi, možda ti se svidi...
VARAŽDINSKA BISKUPIJA
MLADI VARAŽDINSKE BISKUPIJE
KATOLICI
MISLI SRCA
MOLITVA ONLINE
IGRE
UDŽBENIK ZA ROME
UPOZNAJ ROMSKI KATEKIZAM
ŠKOLA OREHOVICA

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL
POVIJEST FATIMSKOGA SVETIŠTA ZAPOČINJE 13. SVIBNJA 1917. GODINE KADA SE, USRED RATNIH RAZARANJA ZA VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA, BLAŽENA DJEVICA MARIJA U MJESTU COVA DA IRIA, U BLIZINI FATIME U PORTUGALU, UKAZALA TROJE MALIH PASTIRA: LUCIJI OD ISUSA, FRANJI MARTU I JACINTI MARTO. GOSPA SE DJECI UKAZIVALA IDUĆIH PET MJESECI, UVIJEK 13. U MJESECU. POSLJEDNJEM UKAZANJU, 13. LISTOPADA 1917, NAZOČILO JE 70.000 LJUDI. KASNIJE SE GOSPA JOŠ DVA PUTA UKAZALA LUCIJI, KOJA JE U MEĐUVREMENU POSTALA REDOVNICA, ZAPOVJEDIVŠI JOJ SLAVLJENJE PET PRVIH SUBOTA U MJESECU. GODINE 1919. GRADI SE KAPELA UKAZANJA, A BAZILIKA SE POČINJE GRADITI 1928. GODINE DA BI BILA POSVEĆENA 7. LISTOPADA 1953. FATIMA POSTUPNO DOBIVA SLUŽBENU CRKVENU POTVRDU KAO MARIJANSKO SVETIŠTE SVJETSKIH RAZMJERA: GODINE 1930. MJESNI BISKUP POTVRĐUJE AUTENTIČNOST UKAZANJA, A 1931. PORTUGALSKI BISKUPI POSVEĆUJU PORTUGAL BEZGREŠNOM SRCU MARIJINU. GODINE 1942. PAPA PIO XII. POSVETIO JE BEZGREŠNOM SRCU CIJELI SVIJET, A 1951. U FATIMI JE OKONČANA SVETA JUBILARNA GODINA. PAPA PAVAO VI. HODOČASTI U FATIMU NA PEDESETU OBLJETNICU UKAZANJA 13. SVIBNJA 1967, A IVAN PAVAO II. DOLAZI ZAHVALITI FATIMSKOJ GOSPI ZA PREŽIVJELI ATENTAT ISTOGA DANA, 13. SVIBNJA, 1982. TE 1991. GODINE. GODIŠNJE SE U FATIMSKOM SVETIŠTU OKUPI OKO ČETIRI MILIJUNA HODOČASNIKA. UKAZANJA USRED RATNIH RAZARANJA, POBJEDA BEZBOŽNE KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE U RUSIJI UBRZO NAKON TOGA, GOSPINO OBEĆANJE DA ĆE SE RUSIJA OBRATITI, POSVEĆENJE SVIJETA MARIJINU SRCU USRED RATA, ČINJENICA DA JE SADAŠNJI PAPA ODABRAO UPRAVO FATIMU KAKO BI ZAHVALIO ZA ŽIVOT NAKON IZLJEVA MRŽNJE - SVE TO GOVORI KAKO FATIMU TREBA PROMATRATI KAO VELIKU PORUKU MIRA, A PREDUVJET MIRA JE OBRAĆENJE.

Župa Gospe Fatimske - OREHOVICA

15.07.2010., četvrtak

Uz svećeničku god. 2009/2010

Završila svećenička godina

DRAGI PRIJATELJI!

SVETIŠTE GOSPE FATIMSKE FATIMA-PORTUGAL