Juan de Yepes ( Ivan od Križa) rođen je 1542. god. u gradiću Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. S populacijom od oko 5000 u mjestu se nalazilo i nekoliko malenih trgovina tkaninom. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, zaustavio se prilikom jednog putovanja u Medini del Campo i tu upoznao Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Unatoč razlici u društvenom statusu, par se ženi 1529. god. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. Ispod tipičnog klasnog snobizma krili su se ipak dublji razlozi. Naime, obitelj Yepes skrivala je svoje pravo židovsko podrijetlo kako bi izbjegla zakonske restrikcije nametnute onima kojima je manjkala "limpieza de sangre", čistoća krvi. Kako je Catalinino podrijetlo bilo nejasno, obitelj Yepes se bojala da će pitanja vezana za njene korijene dovesti i do istrage njihovih pređa. Stoga je bilo bolje riješiti se mladića negoli riskirati gubitak časti i novca pred inkvizicijom.
Ostavši bez ikakve financijske potpore, Ivanov otac morao se prihvatiti mukotrpnog i slabo plaćenog tkalačkog obrta. U neimaštini i kušnjama Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana). Ivan je imao nešto više od 2 godine kad mu je umro otac, shrvan dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je harala Španjolskom u šesnaestom stoljeću. U neimaštini koja je nastupila mlada srčana udovica uputila se na naporno putovanje u nakani da potraži pomoć kod imućnih članova muževljeve obitelji. Pokucala je na vrata jednog šurjaka arhiđakona u Torrijosu nedaleko Toleda. Ovaj ju ju je odbio pa je otišla do drugog brata, liječnika u obližnjem Galvezu, koji je pristao udomiti i posvojiti Franju. Međutim liječnikova supruga počela je iskorištavati Franju pa ga je majka ubrzo povela kući u Fontiveros gdje se obitelj trsila za život kako je znala i umijela. U ovo vrijeme preminuo je Ivanov brat, vjerojatno zbog neuhranjenosti. Catalina je bila primorana odseliti iz svog skromnog doma u Arevalo gdje prilike nisu bile ništa bolje, a naposljetku u Medinu del Campo, glavno trgovačko središte Kastilje gdje je nastavila raditi kao tkalja.
Ivan je pohađao školu "de la doctrina", jedna vrst sirotišta koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je priliku postati šegrt u nekom obrtu ili profesiji. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samostanu augustinki "La Magdalena". Radio je u sakristiji 4 sata prijepodne ali i poslijepodne kad bi to poglavar, kapelan ili sakristan zatražili. Što se tiče naukovanja (drvodjeljstvo, krojenje, kiparstvo i slikanje) nije pokazivao previše sklonosti prema njima. Njegova darovitost, njegova blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice "de las bubas" koja se brinula za siromašne koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na novootvorenom jezuitskom učilištu koje je bilo jedna vrsta napredne srednje škole humanističkog usmjerenja. U školi pravilo su činila predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog jezika. Budući pjesnik došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove. Upoznavši se s simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Ove godine rada u bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva.
) rođen je 1542. god. u gradiću Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. S populacijom od oko 5000 u mjestu se nalazilo i nekoliko malenih trgovina tkaninom. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, zaustavio se prilikom jednog putovanja u Medini del Campo i tu upoznao Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Unatoč razlici u društvenom statusu, par se ženi 1529. god. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. Ispod tipičnog klasnog snobizma krili su se ipak dublji razlozi. Naime, obitelj Yepes skrivala je svoje pravo židovsko podrijetlo kako bi izbjegla zakonske restrikcije nametnute onima kojima je manjkala "limpieza de sangre", čistoća krvi. Kako je Catalinino podrijetlo bilo nejasno, obitelj Yepes se bojala da će pitanja vezana za njene korijene dovesti i do istrage njihovih pređa. Stoga je bilo bolje riješiti se mladića negoli riskirati gubitak časti i novca pred inkvizicijom.
Ostavši bez ikakve financijske potpore, Ivanov otac morao se prihvatiti mukotrpnog i slabo plaćenog tkalačkog obrta. U neimaštini i kušnjama Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana). Ivan je imao nešto više od 2 godine kad mu je umro otac, shrvan dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je harala Španjolskom u šesnaestom stoljeću. U neimaštini koja je nastupila mlada srčana udovica uputila se na naporno putovanje u nakani da potraži pomoć kod imućnih članova muževljeve obitelji. Pokucala je na vrata jednog šurjaka arhiđakona u Torrijosu nedaleko Toleda. Ovaj ju ju je odbio pa je otišla do drugog brata, liječnika u obližnjem Galvezu, koji je pristao udomiti i posvojiti Franju. Međutim liječnikova supruga počela je iskorištavati Franju pa ga je majka ubrzo povela kući u Fontiveros gdje se obitelj trsila za život kako je znala i umijela. U ovo vrijeme preminuo je Ivanov brat, vjerojatno zbog neuhranjenosti. Catalina je bila primorana odseliti iz svog skromnog doma u Arevalo gdje prilike nisu bile ništa bolje, a naposljetku u Medinu del Campo, glavno trgovačko središte Kastilje gdje je nastavila raditi kao tkalja.
Ivan je pohađao školu "de la doctrina", jedna vrst sirotišta koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je priliku postati šegrt u nekom obrtu ili profesiji. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samostanu augustinki "La Magdalena". Radio je u sakristiji 4 sata prijepodne ali i poslijepodne kad bi to poglavar, kapelan ili sakristan zatražili. Što se tiče naukovanja (drvodjeljstvo, krojenje, kiparstvo i slikanje) nije pokazivao previše sklonosti prema njima. Njegova darovitost, njegova blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice "de las bubas" koja se brinula za siromašne koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na novootvorenom jezuitskom učilištu koje je bilo jedna vrsta napredne srednje škole humanističkog usmjerenja. U školi pravilo su činila predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog jezika. Budući pjesnik došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove. Upoznavši se s simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Ove godine rada u bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva.
Post je objavljen 14.12.2005. u 00:01 sati.