Na zadnji dan građanske godine, na Staru godinu, slavi Crkva blagdan Svetoga pape Silvestra. On je ušao i u našu staru hrvatsku božićnu popijevku »Narodi nam se Kralj nebeski«, koja pjeva: »Silvestar papa k njim se pridruži (naime svecima koje slavimo kroz božićnu osminu), koga na nebesih okruniše.« U svome životu mnogo toga je vidio i doživio jer je živio na prijelomu dvaju razdoblja. Dok je još bio mladić, mogao je čitati na rimskom Kapitolu edikt protiv kršćana koji je izdao car Aurelijan i time započeo veliko progonstvo, deveto po redu. U zreloj dobi doživio je posljednje i najkrvavije progonstvo za cara Dioklecijana, kada su potekli potoci kršćanske krvi. No, doživio je i velik preokret – Milanskim ediktom, kojim je car Konstantin dao kršćanima slobodu i time učinio kraj krvavim progonima.
Godinu dana nakon Milanskog edikta, to jest god. 314., izabran je Silvestar za papu kao 34. nasljednik svetoga Petra, prvog pape. Svi njegovi prethodnici na Petrovoj stolici bili su mučenici, iako nije baš svaki umro izravno od pretrpljenih muka. Crkva ih slavi kao mučenike jer su živjeli u doba mučeništva, jer su mnogo za nju pretrpjeli, a većina i umrli. Kad je Crkva izišla iz katakomba, započela je s gradnjom svojih bazilika i hramova, veličanstvenih prostorija za bogoslužje. No, još važnije od toga bila je nutarnja izgradnja na koju se sveti papa Silvestar dao čitavim srcem. Za njegova pontifikata održan je i prvi opći sabor u Niceji god. 325., koji je osudio arijevsko krivovjerje. Pun zasluga za Crkvu umro je sveti papa Silvestar 31. prosinca godine 335.
Misli za Staru godinu
Na svršetku jedne građanske godine red je da se zahvalimo Bogu za sva primljena dobročinstva. Zato se danas u svim župnim crkvama upriličuje i takozvana zahvalnica, pobožnost kod koje se pjeva »Tebe Boga hvalimo«! Bog je onaj kome dugujemo prvu i najveću zahvalnost jer od Njega dolazi svaki dobar dar, kako kaže sv. Jakov apostol u svojoj poslanici: »Ne varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja od mijene. On nas dragovoljno rodi riječju istine, da budemo prvenci među njegovim stvorenjima« (1,16–18).
Da izrazimo svoju zahvalnost prema Bogu možemo se poslužiti i ovom molitvom:
Predobri Bože! Na svršetku ove godine dolazim k Tebi da Ti zahvalim na svemu što si mi udijelio prošle godine.
Zahvaljujem Ti ponajprije za nebrojene milosti i duhovne darove od kojih sam ja tek neznatan dio primijetio i osjetio. Zahvaljujem Ti da si mi tolike molbe dobrostivo uslišao, da si tolike moje zablude popravio i tolikim me rasvjetljenjima, spasonosnim opomenama i duhovnim utjehama obasuo.
Zahvaljujem Ti, nadalje, i na milostima vremenitog života, osobito da si me i ove godine očuvao na životu, iako sam svojim grijesima toliko puta zaslužio da mi ga oduzmeš, kad sam ga tako često zlorabio. Hvala Ti na tolikim drugim dobročinstvima: za zdravlje, za sreću i slogu u obitelji, za uspjeh u pothvatima i blagoslov u vremenitim stvarima!
Zahvaljujem Ti, napokon, Bože moj, i na darovima koji su me bolno pogodili. U duhu žive vjere i djetinjeg predanja gledam u njima Tvoju očinsku ruku jer znam da ih je Tvoja dobrota poslala za moj popravak i duhovno dobro. Daj mi samo predanje u Tvoju svetu volju i strpljivost da u svemu i po svemu, što me zadesi, Tebe proslavim i dušu svoju spasim!
Ti si me, eto, Gospodine, prošle godine tako divno vodio: znao si dobrostivo sputavati moje strasti, obuzdavati neuredne težnje, raspršivati strah, olakšavati žalosti, tješiti me u potištenosti, jačati u slabosti. Budi i sljedeće godine moja snaga da Ti vjernije služim i što savršenije ispunim Tvoju svetu volju, pa došlo što mu drago! Ti si uza me, pa čega da se bojim? U Te se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka.
Druga misao koju želimo dozvati u pamet na kraju godine jest naša dužnost da si dobro ispitamo savjest kako smo se služili darovima i dobročinstvima koja smo primili od Boga. Pa ukoliko pronađemo nevjernosti, propusta, zloupotreba, dobro je da se od srca pokajemo i zamolimo Boga da nam oprosti.
Zahvalnost i kajanje – to su nam na današnji dan najpreče i najsvetije dužnosti. Ima mnogo toga u prošloj godini na čemu se moramo Bogu zahvaljivati, ali isto tako i mnogo toga zbog čega se moramo kajati.
Stara godina doziva nam također u pamet veliku istinu o prolaznosti vremena. Sve prolazi i nestaje na tom svijetu. Nije dobro da onda na tako nesigurnom terenu gradimo svoju životnu sreću. Nitko lud ne gradi kuću na mostu jer se na njemu ne stanuje, već samo preko njega prelazi. Ovaj je život kratak i prolazan i stoga se ne smijemo ovdje ugnijezditi kao da ćemo vjekovati. U tu svrhu opominje nas apostol narodâ:
»Braćo, ovo vam kažem: vrijeme je kratko. Preostaje da i oni koji imaju žene žive kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se raduju, kao da se ne raduju; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer prolazi vanjski oblik ovoga svijeta« (1 Kor 7,29–31).
Na današnji dan godine 1640. malo prije ponoći umirao je u francuskom selu La Louvesc veliki pučki misionar sv. Franjo Regis iz Družbe Isusove. Posljednje riječi, koje je upravio svome subratu, bile su mu: »Ah, brate moj, kolika sreća! Kako zadovoljan umirem! Vidim našega Gospodina i Mariju koji mi otvaraju nebeska vrata.« Još je uspio izmoliti: »U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!« – i pobožno je preminuo.
Kako sretna smrt! Tako su umirali sveci. Oni su znali dobro živjeti pa su znali dobro i umrijeti. Oni se nisu neuredno prilijepili uz zemaljska dobra pa im rastanak s ovim svijetom nije bio težak. Neka i nas svojim primjerom nauče dobro živjeti, neka nas nauče Gospodinu sveudilj zahvaljivati, neka nas uče pokajanju za
Post je objavljen 31.12.2005. u 00:45 sati.