ponedjeljak, 03.10.2022.
Listopad- razbacane misli!
Znali bi se brat i ja posvađati oko sitnica i gluposti, ali to bi osobi koja bi se našla u blizini izgledalo kao pravi mali rat. Brat je bio jako uporan, a ja izrazito tvrdoglava i našim „glasnijim razgovorima“ nikad ne bi bilo kraja. Najčešće bi osoba koja nam je bila u blizini bio naš čača.
Sve bi to on mirno promatrao i trpio, tu i tamo bi nas pokušao smiriti. No u samom tijeku rasprave nismo ga čuli. Ma čuli smo ga, ali nismo ga badivali. A onda bi došao trenutak kad bi ćaća samo rekao:
„Idem ja u dom!“. I tom njegovom rečenicom nastane kratka tišina. Brat i ja se pogledamo i upitamo pogledima „Što je sad njemu?!!“ i oboje prasnemo u smijeh. Nakon smijeha bi i zaboravili zašto smo se svađali, a nikad nismo ni pomišljali na to da bi naš tata mogao u dom.
Uff što mi fali brat. Uff što mi fali čača. Ma fale mi… svi mi fale.
Što sam se ja sad ovoga sjetila?!
Jutros sam slučajno na jednoj društvenoj mreži naišla na sliku svoje tete. Lipe i uvijek nasmijane moje tete Graciele. I odmah shvatih da je „Dan starijih osoba“, a teta je već neko vrijeme smještena u Domu za starije osobe. I u sklopu aktivnosti Doma štičenici Doma su prigodom tog dana poslali brojne poruke mladim ljudima. Bilo mi je jako drago vidjeti tetu, ali sam se malo i rastužila. Sjetila sam se sretnih dana mog djetinjstva. A i zapeklo me to što dugo nisam vidila tetu, a i nisam ju posjetila u Domu.
Tako je to kad ovisiš o nekomu da te vozi. Ali zasigurno ću ja nju posjetiti i to ovaj mjesec, obećavam sama sebi. I nastavljam razmišljati ; o Domu, o starosti, o prolaznosti života i o mjesecu Listopadu.
Mamin rođendan i mamina godišnjica odlaska. I ne vjerujem da je prošlo već deset godina od kako se preselila…tamo gore. Ma ne mislim na gore kao lošije mjesto, nego na bolje mjesto u visinama. Mislim na Kraljevstvo nebesko.
Uf težak je ovo mjesec prožet nekom sjetom.
Ovo je mjesec Gospine krunice.
Ovo je žuti mjesec; žuto lišće, žute slasne mandarine.
I kafeni je ovo mjesec; smeđe lišće, smeđi maruni.
I još uvijek je toplo.
I sve je tako prolazno.
I sve je tako tužnjikavo, a opet tako lijepo.
Kaže mi Ona da sam u lošem raspoloženju i da sam u depresiji.
Nisam, nego nema smisla nikom ništa objašnjavati.
Da sam u depresiji ne bi ja ni sebe oprala, ni Điđija , ni skuhala slasni ručak, ni spekla kuglof od mandarina ni…ni…
Samo mi treba mir.
I želim odnijeti cvijeće….posjetiti tetu…..zagrliti…
Želim biti sama sa sobom.
Poštuj to!
- 13:13 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
