utorak, 13.09.2022.
Afera kauč
Upala sam u loše društvo; društvo narkomana, pijanaca i lopova. Ukratko, to je društvo probisvijeta. Nebi znala reći što znači ta riječ probisvijet, ali savršeno mi se uklapa u moj tijek misli. Sasvim slučajno sam se našla tu gdje jesam, ni kriva ni dužna. A tako uglavnom i narkomani kažu za sebe kad prepričavaju kako su upali u pakao droge, pijanci kad se opravdavaju da čašicom lijeće tugu, a lopovi da ih je prilika učinila takvim. Ali…. Ali stvarno me je prilika učinila takvom. Nebi ja, majke mi. Uostalom znate da ja nisam takva. Mia kulpa je samo u tome što volim popiti popodnevnu kavu u lokalnom kafiću, a i moj Mali obožava sjediti za stolom i promatrati svijet oko sebe. Nažalost, oko mene je uglavnom probisvijet. Ebi ga takav je kvart, a i vrijeme je takvo došlo da bi te prevarili za pet kuna i lažu- mažu ne bili se okoristili makar i za tu malu kavu. I tako ja dolaskom u kafić lijepo pozdravim većinu gostiju bar iz pristojnosti jer svakodnevno su tu uglavnom isti ljudi. A još i otkad imam Điđija, približu nam se i pomaze psa, progovore pokoju riječ i eto; MI prijatelji.
Tako tog dana, u kasnu predvečer, zazvoni meni mobitel, ali ne uobičajenim zvukom, nego odmah prepoznah zvono Messengera. Na zaslonu mobitela prepoznah sliku svog kompe iz kafića. Inaće se ne javljam na Messenger, ali ovaj put se javih jer ovaj kompa se javio na moj oglas da poklanjam kauč u jako dobrom stanju.
Odmah sam se naježila kad je Kompa počeo razgovor sa Draga. Uff što mrzim to kad me netko zove sa draga. Odmah znam da to neće dobro završiti. Kaže kompa da me hitno treba vidjeti. Promislih ja „Je, da se hitno trebam riješiti starog kauča, ali nema šanse da se ponovo oblačim. Pa tek sam se istuširala i navukla majcu u kojoj spavam".
- A mogu li ja doći kod tebe?- pita on. A na samu pomisao da bi on mogao biti u mom malom stanu, mene prođe jeza i ko iz topa odgovorim;
- Ne možeš!!!!
Samu sebe sam iznenadila jer ne pamtim da sam ikad ikoga odbila za bilo što.
Odjednom je nastao muk. Očito nije to očekivao. I onda prozbori;
- A onda sutra, ali sutra je već kasno, ali ajde…može i sutra. Hitno mi je!
- Ja se sutra u 4 sata vračam sa Vježbi i proći ću kraj Mosta pa ako ti odgovara, čekaj me.
- A dobro, nadam se da neće biti kasno.
Razgovor završen. I ono što sam namjerno preskočila ispričati (iz srama) je to da me moj kompa plačući pitao da mu posudim novce. Umrla mu je mama, … radi se o njegovom životu. Bla bla bla. I naravno, on dolazi s bratom po kauč.
Uglavnom , Kompa je mene uhvatio na emocije. A ja računam, „Danas mi je bila plaća i ne daj Bože da mu se što dogodi, pa ja nebi mogla živjeti s tim. Ma ionako ću ja to za par dana opet zaraditi. A njemu možda stvarno treba. I …. Moram se više riješiti tog kauča „.
Uglavnom, sutra dan poslije vježbi, posjetih bankomat i prođoh kraj Mosta i kafića .
Iz najmračnijeg kutka kafića neko me zovnu, a ja se ogluših i sjednem vani meni za pristupačan stol. Okrenuh se i ugledah Kompu sa njegovim nekim još mutnijim Kompom za stolom punih praznih boca od piva. Moj Kompa mi se tad pridružio za stolom i nastavio srcedrapajući razgovor od sinoć:
- Odlazim…. Ovdje mi života nema….Mama je umrla…. Sad više nema ni mirovine…. Nemam nikakvu ni socijalu ni ništa… sriča upoznao sam ovo lito čovika koji će mi omogućiti put u Ameriku… Los Angeles…. Svi papiri su spremni..fala Bogu viza mi ni ne treba…ide sa mnom i moja Frida… moram ju testirati na Kovid…........................................................."
Slušam ja njegov monolog i ne vjeerujem mu ništa. Čak mu to i kažem. Ali isto u jednom trenutku zavučem ruku u torbu, izvučem i pružim mu traženu svotu. Nikad nisam vidjela da su se njemu oči tako zacaklile na novac. Ni on nije vjerova' da ću mu išta dati. Ali obećala sam i eto….a i doći će mi po taj kauč. Eba ga kauč.
Skoro pa je Kompa počeo mucati;
- Hvala, ti hvala… nikad ti neću ovo zaboraviti .. i sve što si učinila za mene (aludirao je na to što sam mu jednom prilikom dala novac da dementnoj mami koja je zalegla kupi neku nepromočivu podlogu)… nismo za jedan dan.. ti si divna osoba ka što je i tvoj ćaća bija….
Tu sam ga prekinula jer ne želim da mi itko spominje ćaću, ali isto mi je suza kliznula niz obraz i sredivši se malo upitam onako bezveze pritom i ne tražeći odgovor;
- A čime se taj čovjek bavi?
- On je glumac!
Kad je on to rekao, počela sam se histerično smijati i to od muke.
A sad one slabijeg želudca i mlađe od 12 godina molim da ne čitaju nekoliko slijedečih redaka koje nikad ne bi izgovorila naglas. Ali sad moram napisati jer blog trpi sve;
- JEBENTE ŠUŠo tako ludu i naivnu. Opet si dopustila da te zgubidan prevesla.
- Glupa si ka qrac! I neka te je prevesla kad nemaš mozga.
- Glupačo, tuko, kozo,….sva'k li tebe može zaebati….
I što je najsmiješnije i najtužnije , ja još vjerujem da čovjek stvarno ide u Ameriku.
Ebala ga Amerika.
A sad ide nagradno pitanje (nagrada kauč);
- Jeli Zgubidan došao po kauč ili ne?!!!
Eba ga kauč!
- 12:46 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
